Žiro račun BPBanka -Dragaš
"Dzamijski odbor Krusevo "
1301-0010015490.94
Za one koji žive u inostranstvu
http://www.scribd.com/doc/17606145/DJAMIJSKI-ODBOR-KRUSHEVO-Uputsvo-za-uplatu-iz-Inostranstva
http://www.scribd.com/doc/17606145/DJAMIJSKI-ODBOR-KRUSHEVO-Uputsvo-za-uplatu-iz-Inostranstva
ISTORIJA GORE
Javori
Sredinom septembra 1912. godine u Goru ulazi srpska vojska. Najveći otpor vojsci su pružili mještani sela Vranište potpomognuti Ljumjanima. I u srpskim vojnim izvještajima stoji da su "kod Vraništa besno navaljivali Ljumljani, Maćani i meštani Vraništa, ali su ih uvećane srpske trupe zaustavljale ". Preplašeni ljudi očekuju šta će donijeti svaki novi dan, jer su čuli da vojska po selima ubija viđenije ljude kako bi se ostali zaplašili. Najveći masakri dogodili su se u albanskom selu Topoljanu gdje je ubijeno više desetina civila. I u gorskom dijelu se, takođe, dogodilo nekoliko strašnih zločina. U Kruševu je ubijeno devetoro članova porodice Mula Arifa, među kojima je bilo i djece. U Brodu je ubijeno više viđenijih ljudi na koje podsjećaju mezarluci na mjestu Zdražejec. U Globočici je ubijen seoski imam Kahriman o čijoj se moralnoj čvrstini i danas govori. Ipak, najveći zločin u Gori dogodio se u Restelici. Na izlazu iz sela, na putu prema Zli Potoku, nalazi se nekoliko mezara. Ovo mjesto narod naziva Javori. Tu je septembra 1912.godine izvršen veliki zločin nad nedužnim ljudima.
Vojska je od seoskih prvaka Rušita Čauša i Husena Rušće zatražila imena petnaestorice ljudi za likvidaciju. U suprotnom oni će biti prve žrtve, a potom i cijelo selo. U Husenovoj kući se vodio tajni razgovor ove dvojice seoskih prvaka koji je, sakriven na tavanu, slušao dječak Mevljan Turan. On je kasnije postao seoski imam, a ono što je čuo prenio svojoj ženi Džemilji koja je ovjekovječila taj razgovor.
- Što da činime, ako ne odredime ljudi, celo selo će nosime na šija - rekao je Rušit.
- Ne znam što da rabotame. Kako da raželame nekuje deca, kako da nosime na duša jetimi - rekao je Husen.
- Ne znam što je najhubvo da spasime selo. Ja ovja ne možem da izdržim - progovorio je Rušit.
- Ja nikogo ne određujem, pa što saka neka bide - zaključio je Husen.
Ljudi su pozvani sa njiva i dovedeni u čaršiju i ne sluteći šta ih čeka. Tu su im srpski vojnici vezali ruke i poveli prema Javorima gdje su ih strijeljali bez ikakvog razloga i krivice. Strijeljani su slučajno izabrani ljudi, samo da se ostali zaplaše i da znaju šta ih ubuduće može zadesiti u svakom trenutku.
Strijeljano je trinaestoro mještana, ali su nam poznata samo neka imena: Muhamed i Alija Aljabak, Rahman Ese, Mustafa Bajro, Maksut Šiko. Ragip Ese je uspio da pobjegne i sačuva glavu.
Mula Vejselj je bio ranjen i zatražio je vodu. Čuo ga je srpski vojnik, vratio se, zamahnuo sabljom i odsjekao mu nos i oči. Doživio je duboku starost i sa štapom u ruci pet puta na dan išao od kuće do seoske džamije. Bio je mujezin. Bio je i ljudska nakaza i opomene jednog strašnog zločina.
Sredinom avgusta 2003. godine bio sam u Žirovnici, selu u Zapadnoj Makedoniji koje je priljubljeno uz visoki Korab. Veliko i lijepo uređeno muslimansko selo. Oko šadrvana seoske džamije, jedne od tri koliko ih je u selu, razgovaramo sa džematlijama o vremenu sadašnjem i vremenu prošlom. Jedan stari džematlija, sa fesom, priča nam da je u ranoj mladosti, u doba Kraljevine, radio kao zidar po gorskim selima, naročito u Restelici. Od ljudi koje je zapamtio prvo pominje Mula Vejselja koji se, kaže, onako slijep pet puta na dan peo na minare i učio ezan. "Do kraja života ću nositi sliku tog čovjeka ", završava stari amidža sa fesom iz Zirovnice.
Prva je na mjesto zločina stigla Alijina majka, Ajša. Sa Kur'anom u rukama, na krilo uzima sina i brata i uči im Jasin. Svi su se u selu čudili i godinama govorili o njenoj hrabrosti i snazi.
Svi su ukopani na mjestu koje se dotad zvalo Bubalina rupa. Idućeg proljeća, Adem Aljabak je na mjestu gdje je pala šehidska krv posadio javorove. Danas su to ogromna stabla koja su obilježje i opomena. Ime Javori za Restelicu ima posebnu vrijrdnost i simboliku. To nije samo toponim, već i nišan da se za vatan platilo životima mladih ljudi.
U blizini Javora je česma i Begzadin grob. Begzada je, drugom prilikom, izgubila šest sinova i muža. Dolazila je svakoga dana da obiđe mezare i oplakuje najmilije. Jednoga dana je i sama prepukla od bola i ostala gore, na putu prema Javorima.
Svakoga proljeća sa vrha javora oglasi se kukavica. Jedan cijeli vijek dolaze crne ptice i rugaju se našoj sudbini od koje ne možemo nikud pobjeći.
I naš pjesnik, čiji su korijeni u Restelici, jednom je zapisao :
Putniče, umorni namjernice,
kada iznad našeg topraka dunjalučkog,
preko Begzadinog groba,
Barbulom hodaš,
sjeti se, da ne zaboraviš mjesto
i da zemlju Božiju gaziš,
zemlju umornih ratara
na kojoj uvijek hair niče.
Putniče umorni,
što često zaboraviš pute,
sjeti se i nas,
Fatihu prouči koju
da i tebe sunce jednom ogrije.
Iz knjige
Gora-daleka i sama
Sadik Idrizi Aljabak
Vojska je od seoskih prvaka Rušita Čauša i Husena Rušće zatražila imena petnaestorice ljudi za likvidaciju. U suprotnom oni će biti prve žrtve, a potom i cijelo selo. U Husenovoj kući se vodio tajni razgovor ove dvojice seoskih prvaka koji je, sakriven na tavanu, slušao dječak Mevljan Turan. On je kasnije postao seoski imam, a ono što je čuo prenio svojoj ženi Džemilji koja je ovjekovječila taj razgovor.
- Što da činime, ako ne odredime ljudi, celo selo će nosime na šija - rekao je Rušit.
- Ne znam što da rabotame. Kako da raželame nekuje deca, kako da nosime na duša jetimi - rekao je Husen.
- Ne znam što je najhubvo da spasime selo. Ja ovja ne možem da izdržim - progovorio je Rušit.
- Ja nikogo ne određujem, pa što saka neka bide - zaključio je Husen.
Ljudi su pozvani sa njiva i dovedeni u čaršiju i ne sluteći šta ih čeka. Tu su im srpski vojnici vezali ruke i poveli prema Javorima gdje su ih strijeljali bez ikakvog razloga i krivice. Strijeljani su slučajno izabrani ljudi, samo da se ostali zaplaše i da znaju šta ih ubuduće može zadesiti u svakom trenutku.
Strijeljano je trinaestoro mještana, ali su nam poznata samo neka imena: Muhamed i Alija Aljabak, Rahman Ese, Mustafa Bajro, Maksut Šiko. Ragip Ese je uspio da pobjegne i sačuva glavu.
Mula Vejselj je bio ranjen i zatražio je vodu. Čuo ga je srpski vojnik, vratio se, zamahnuo sabljom i odsjekao mu nos i oči. Doživio je duboku starost i sa štapom u ruci pet puta na dan išao od kuće do seoske džamije. Bio je mujezin. Bio je i ljudska nakaza i opomene jednog strašnog zločina.
Sredinom avgusta 2003. godine bio sam u Žirovnici, selu u Zapadnoj Makedoniji koje je priljubljeno uz visoki Korab. Veliko i lijepo uređeno muslimansko selo. Oko šadrvana seoske džamije, jedne od tri koliko ih je u selu, razgovaramo sa džematlijama o vremenu sadašnjem i vremenu prošlom. Jedan stari džematlija, sa fesom, priča nam da je u ranoj mladosti, u doba Kraljevine, radio kao zidar po gorskim selima, naročito u Restelici. Od ljudi koje je zapamtio prvo pominje Mula Vejselja koji se, kaže, onako slijep pet puta na dan peo na minare i učio ezan. "Do kraja života ću nositi sliku tog čovjeka ", završava stari amidža sa fesom iz Zirovnice.
Prva je na mjesto zločina stigla Alijina majka, Ajša. Sa Kur'anom u rukama, na krilo uzima sina i brata i uči im Jasin. Svi su se u selu čudili i godinama govorili o njenoj hrabrosti i snazi.
Svi su ukopani na mjestu koje se dotad zvalo Bubalina rupa. Idućeg proljeća, Adem Aljabak je na mjestu gdje je pala šehidska krv posadio javorove. Danas su to ogromna stabla koja su obilježje i opomena. Ime Javori za Restelicu ima posebnu vrijrdnost i simboliku. To nije samo toponim, već i nišan da se za vatan platilo životima mladih ljudi.
U blizini Javora je česma i Begzadin grob. Begzada je, drugom prilikom, izgubila šest sinova i muža. Dolazila je svakoga dana da obiđe mezare i oplakuje najmilije. Jednoga dana je i sama prepukla od bola i ostala gore, na putu prema Javorima.
Svakoga proljeća sa vrha javora oglasi se kukavica. Jedan cijeli vijek dolaze crne ptice i rugaju se našoj sudbini od koje ne možemo nikud pobjeći.
I naš pjesnik, čiji su korijeni u Restelici, jednom je zapisao :
Putniče, umorni namjernice,
kada iznad našeg topraka dunjalučkog,
preko Begzadinog groba,
Barbulom hodaš,
sjeti se, da ne zaboraviš mjesto
i da zemlju Božiju gaziš,
zemlju umornih ratara
na kojoj uvijek hair niče.
Putniče umorni,
što često zaboraviš pute,
sjeti se i nas,
Fatihu prouči koju
da i tebe sunce jednom ogrije.
Iz knjige
Gora-daleka i sama
Sadik Idrizi Aljabak
Nišan ploča
Natpis na Mličkoj džamiji
Mlike je veoma pitomo mjesto i, kažu, najljepše selo u Gori. Smješteno je na mjestu gdje Brodska rijeka gubi brzinu i okruženo je šumama. Poznato je po tome što je proteklih pedeset godina većina stanovnika emigrirala u Beograd. Tamo danas živi oko hiljadu Mličana a u selu tek stotinu, mahom starijih, osoba. Seoska škola je zatvorena, jer nekoliko godina u selu nema nijednog učenika.
Međutim, Mlike je mnogo poznatije po nišan-ploči koja se nalazi na seoskoj džamiji. To je jedna pravougaona kamena ploča uzidana u minare džamije, desno od ulaza. Natpis je, naravno, na arapskom i prevod na naš jezik glasi: “Dogradio ovu veljelepnu džamiju Ahmed-aga u godini 1268. kao što je bila sagrađena 688. po Hidžri, i tarih joj reče.” I ovaj natpis i godina koja se pominje izaziva znatiželju mnogih historičara i etnografa. Svi oni postavljaju pitanje odakle Islam na ovim prostorima daleko prije dolaska Turaka Osmanlija.
Odgovor na ovo pitanje se, vjerovatno, nalazi u predanju i dokumentima koji su pronađeni u posljednje vrijeme. Naime, tokom krstaških ratova je iz Sirije na prostor Povardarja, a kasnije i Gore, stigla poveća grupa muhadžira, pretežno zanatlija. Pošto su mahom bili iz provincije i grada Halepa, njihovi današnji potomci još čuvaju porodično ime Halepovci (Aljabakovci) i ima ih u Mlikama, Kruševu, Dragašu i Restelici. Takođe ih ima i u Prizrenu gdje su kovači i zanatlije. Ima ih i u drugim dijelovima Kosova i Makedonije. Postojanje pojedinih zanata u Gori (puškarski i kovački) dovodi se u vezu sa ovim porodicama.
I mlička džamija i nišan-ploča na njoj je, najvjerovatnije, sa ovim povezana, jer sličnih dokumenata islamske kulture iz ovog perioda ima i u Povardarju koje je tako blizu. Kao potvrda ove teze je i dokumenat koji smo dobili iz Damaska 1995.godine od Ministarstva Vakufa Sirijske Arapske Republike, a koji u prevodu glasi : “Mi, Muftijstvo Okruga Halep, u Arapskoj Sirijskoj Republici, potvrđujemo da je porodica Al-Aga jedna čvrsta i drevna porodica od koje je nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljenje do 1291. godine i izgradili su džamiju u njihovom selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovu toga, ova džamija je zaista vlasništvo ovih porodica, odnosno, arapskih muslimanskih iseljenih porodica i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.” (Slijede potpisi i pečat)
Mnogi su proteklih godina sumnjali u originalnost ove ploče i natpisa na njoj. Međutim, predanje koje živi i koje se prenosi s koljena na koljeno kaže da su mještani sela znali pravu vrijednost ove ploče pa su je kroz vjekove čuvali i sakrivali. Zna se da je džamija dva puta spaljena i obnavljana, a ploča čuvana i sakrivana po tavanima da joj se nešto ne dogodi. Kada je džamija zadnji put obnovljena, ploča je uzidana u zid minare. I danas je na tom mjestu i pokazuje dubinu naših korijena.
Ja sam prije nekoliko godina, zadivljen onim što sam vidio na mličkoj džamiji, napisao pjesmu Božanska jazija. Od svega što sam do sada napisao ova pjesma mi je najdraža, jer je nastala u jednom dahu.
Posebno me pogađa nemar i podaništvo naših ljudi. Još teže mi pada kada se divimo tuđim vrijednostima, a svoje ne primjećujemo. I svih ovih godina sam pun neke srdžbe i ne mogu da se smirim gledajući lutanje i tumaranje jednog dijela našeg naroda. I Božansku jaziju sam završio stihovima :
Drugi bi da te imaju
pjesmom do neba slavili tvoju ljepotu
a Tebi
( oprosti našoj skromnosti )
ostaje samo nekoliko
mojih ubogih riječi.
Sadik Idrizi Aljabak
Gora Daleka i Sama
Međutim, Mlike je mnogo poznatije po nišan-ploči koja se nalazi na seoskoj džamiji. To je jedna pravougaona kamena ploča uzidana u minare džamije, desno od ulaza. Natpis je, naravno, na arapskom i prevod na naš jezik glasi: “Dogradio ovu veljelepnu džamiju Ahmed-aga u godini 1268. kao što je bila sagrađena 688. po Hidžri, i tarih joj reče.” I ovaj natpis i godina koja se pominje izaziva znatiželju mnogih historičara i etnografa. Svi oni postavljaju pitanje odakle Islam na ovim prostorima daleko prije dolaska Turaka Osmanlija.
Odgovor na ovo pitanje se, vjerovatno, nalazi u predanju i dokumentima koji su pronađeni u posljednje vrijeme. Naime, tokom krstaških ratova je iz Sirije na prostor Povardarja, a kasnije i Gore, stigla poveća grupa muhadžira, pretežno zanatlija. Pošto su mahom bili iz provincije i grada Halepa, njihovi današnji potomci još čuvaju porodično ime Halepovci (Aljabakovci) i ima ih u Mlikama, Kruševu, Dragašu i Restelici. Takođe ih ima i u Prizrenu gdje su kovači i zanatlije. Ima ih i u drugim dijelovima Kosova i Makedonije. Postojanje pojedinih zanata u Gori (puškarski i kovački) dovodi se u vezu sa ovim porodicama.
I mlička džamija i nišan-ploča na njoj je, najvjerovatnije, sa ovim povezana, jer sličnih dokumenata islamske kulture iz ovog perioda ima i u Povardarju koje je tako blizu. Kao potvrda ove teze je i dokumenat koji smo dobili iz Damaska 1995.godine od Ministarstva Vakufa Sirijske Arapske Republike, a koji u prevodu glasi : “Mi, Muftijstvo Okruga Halep, u Arapskoj Sirijskoj Republici, potvrđujemo da je porodica Al-Aga jedna čvrsta i drevna porodica od koje je nekoliko članova iselilo 1095. godine i nastavljeno je njihovo iseljenje do 1291. godine i izgradili su džamiju u njihovom selu Mlike da im bude mjesto za obavljanje vjerskih obreda. Na osnovu toga, ova džamija je zaista vlasništvo ovih porodica, odnosno, arapskih muslimanskih iseljenih porodica i nije od osmanlijskih građevina. Mi potvrđujemo njihovo vlasništvo i molimo nadležne da im u tome pomognu.” (Slijede potpisi i pečat)
Mnogi su proteklih godina sumnjali u originalnost ove ploče i natpisa na njoj. Međutim, predanje koje živi i koje se prenosi s koljena na koljeno kaže da su mještani sela znali pravu vrijednost ove ploče pa su je kroz vjekove čuvali i sakrivali. Zna se da je džamija dva puta spaljena i obnavljana, a ploča čuvana i sakrivana po tavanima da joj se nešto ne dogodi. Kada je džamija zadnji put obnovljena, ploča je uzidana u zid minare. I danas je na tom mjestu i pokazuje dubinu naših korijena.
Ja sam prije nekoliko godina, zadivljen onim što sam vidio na mličkoj džamiji, napisao pjesmu Božanska jazija. Od svega što sam do sada napisao ova pjesma mi je najdraža, jer je nastala u jednom dahu.
Posebno me pogađa nemar i podaništvo naših ljudi. Još teže mi pada kada se divimo tuđim vrijednostima, a svoje ne primjećujemo. I svih ovih godina sam pun neke srdžbe i ne mogu da se smirim gledajući lutanje i tumaranje jednog dijela našeg naroda. I Božansku jaziju sam završio stihovima :
Drugi bi da te imaju
pjesmom do neba slavili tvoju ljepotu
a Tebi
( oprosti našoj skromnosti )
ostaje samo nekoliko
mojih ubogih riječi.
Sadik Idrizi Aljabak
Gora Daleka i Sama
Interesantan dokumenat o popisu stanovništva 1579. god. u Gori - Kruševo
Selo Kruševo
Kniiževnik i profesor Sadik Idrizi iz sela Kruševo, opštine Dragaš,ustupio mi je jednu vrlo zanimljivu fotokopiju dokumenta o popisu stanovništva 1579. godine u selima Gore, koji su uradile osmanske vlasti. Fotokopija ovoga dokumenta sadrži samo one stranice sa popisa koje se odnose na selo Kruševo, za koje je profesor Idrizi bio zainteresovan. Original ovoga dokumenta, kao i ostali materijali sa ovoga popisa, koji obuhvata i ostala goranska sela, nalazi se u Turskoj,
u Arhivu za Balkan (Bašbankanlik Aršivinde), zaveden pod br. 499. Materijal sa ovoga popisa,koji se odnosi samo na Kruševo, nalazi se na str. 219 - 220. Idrizi je ovu fotokopiju dobio preko svojeg prijatelja u Istambulu. Ova fotokopija je ovjerena pečatom Arhiva,
potpisana i nosi datum izdavanja 22. 05. 2001. god. Pri dnu ovog dokumenta, u rezimeu, stoji da je u selu Kruševu bilo sedam stanovnika muslimana (Muslim), šesdeset i jedan hrišćanin (Hiristivan) i tri osobe označene kao bekar.
Ono što u ovom dokumentu može da privuče pažnju antropologa, onomastičara i lingviste, jesu imena i prezimena popisanih ličnosti i njihova etnička i konfesionalna identifikacija. U sferi interesovanja su i morfološke strukture zapisanih imena i prezimena, njihov onomastički sistem i etimološka etnička pripadnost, antroponimske baze i finalni formanti, te transkripcija pismom koje je u vrijeme popisa bilo u upotrebi, kao i današnja grafička transformacija sa prethodnog pisma na latinicu savremenog turskog jezika. Takođe je lingvističko interesovanje usmjereno i u pravcu fonološke artikulacije popisivača.
Ako se pažljivo posmatra svako ime i prezime, posigumo se može zaključiti da u ovom popisnom materijalu nijedno ime niti prezime ne pripdaju slovenskom antroponimskom sistemu (u užem smislu srpskom), već da ovi antroponimi imaju onomastičko-lingvističke karakteristike vlaško-arumunskog antroponimskog korpusa, što potvrđuje činjenicu da su Kruševo i ostala sela u Gori, i na cijeloj Šarplanini, u preturskom periodu bila naseljena i Vlasima (u izvjesnoj mjeri slaviziranim). I pored mogućih otstupanja od izvornog izgovora ovih antroponimskih vlaško-arumunskih struktura, koja su fonološka posljedica osmansko-turskih popisivača, uvjerljivo proizilazi da su nosioci ovih antroponima osobe vlaško- arumunske etničke pripadnosti. Prema ovome, teze I. Jastrebova, M. Lutovca i drugih interesanata o slovenskoj strukturi stanovništva u ovoj šarskoj oblasti u 16. viijeku, i ranije, nijesu prihvatljive ni sa istorijskog niti sa etničko-onomastičkog aspekta.
Zabilježeno je (transkribovano) svega pet antroponimskih jedinica sa finalnim formantom - ić (na likovima prezimena), i to: Domić (x 2), Dorić, Lomić, Domanić. Ove forme prezimena stoje u
sljedeća imena, i ovim sintagmatskim redom: Derić Nigo, Domić Bese, Isak Lomić, Landon Domić i Zuluf Domanić. Svakako, u 16. vijeku, moguće je i prije, vlaško-arumunska prezimena u ovoj oblasti ( u granicama države Nemanjića) dobijale su i finalni formant - ić, u zavisnosti od stepena asimilacije, ali je ovim popisom (1579. god.) potvrđeno da su vlaško-arumunske antroponimske forme bile u dominantnoj funkciji. Ovakvo stanje zatečeno je u vrijeme popisa 1579. godine. Da je na ovim šarskim prostorima stanovništvo u srednjem vijeku u
zabilježeni na predjelima u ovoj oblasti, kao na primjer: Vlaške l'ivad'e, Vlaške grobišta, Vlajne i sl„ kao i još prepoznatljivi sakralni objekti (položaj i karakteristike gtroblja, ornamenti na nadgrobnim pločama i rijetki zapisi), usmena predanja o Vlasima i njihovim grobljima i naseobinama, legende i kultovi u kojima se u latentnoj formi još čuvaju vlaški paganski sadržaji i elementi tradicije.
Svakako da su u 16. vijeku, prije dolaska Turaka, stanovnici ovih krajeva već bili kristijanizirani, međutim oni su još dobro čuvali staru pagansku religiju, običaje i kultove (u okvirima svoje kulture i svoga etnikona). Hrišćanstvo koje su ovi stanovnici prihvatali, po svemu sudeći bilo je bogumilskog karaktera, što se takođe, stručnom i naučnom analizom, može utvrditi na osnovu proučavanja natpisa i ornamenata na očuvanim stećcima, kao i na osnovu arheoloških isrtraživanja. Indikativno jc da u ovim krajevima još nije bilo nikakvih arheoloških aktivnosti, pa su sve "naučne teze" ostale u sferi pretpostavke i subjektivnih monaških i učiteljskih zapisa, Pominjane crkava i popova, kojih je navodno bilo mnogo u selima Ljubošta (u ovom selu čak devet, !), Rapča, Dikance; upućivanje na izmišljenu i propagandnu etimologiju imena sela Krstec, Vranište, Radeša, Dikance i gradskog naselja Dragaš (odnosno Krakošta) -nenaučno je i rezultat retorike u krugovima nekih istoričara, lingvista, monaha, učitelja, te raznih politikanata.
Na popisu 1579. godine popisivači su se služili arapskim pismom prilagođenim fonološkoj prirodi turskog jezika, pa se u korpusu popisanih antroponima jasno uočava fonološko-fonetska i morfološka distinkcija između vlaško-varijante. Međutim, sve su ove antroponimske jedinice prepoznatljive i jasne. U ovom korpusu zasvjedočena su i nekolika imeana biblijskog porijekla, kojih je svakako bilo u vlaško-arumunskom antroponimskom sistemu, kao na primjer: Nigola (Nikola), Yuvan (Jovan//Ivan), Marko, Ishak. Ime Bogdan tipično je rumunsko, vrlo frekventno i u epskoj poeziji, a prezime Dimitri takođe.
U korpusu antroponima sa ovog popisa, sem formi u funkciji imena i prezimena, može biti i formi u funkciji hipokoristika i nadimaka koje je popisivač bilježio onako kako su mu bile kazivane.
Pišući o stanovništvu Gore M. Lutovac je, pored ostalog, zapisao i nazive nekih srarih rodova i porodičnih nadimaka mještana, kojih svakako ima i u drugim oblastima na Šar-planini. Etimologiju i značenje ovih naziva Lutovac je pogrešno, i nenaučno, tumačio, pripisijući im srpske sociolingvističke sadržaje. Čak i ona zanimanja ranijih žitelja ove oblasti stavljena su u opšrte okvire sintagme "stari srpski" ili kompozita "starosrpski".
Poređenjem naziva starih rodova (rodovskih zajednica), porodičnih nadimaka, kao i tradicije davanja nadimaka danas, sa antoponimskim korpusom iz 1579. godine, zapaža se potpuna sličnost u ukupnom antroponimskom sistemu ovog stanovničštva u njegovoj istorijskoj dijahroniji. U ovom kontekstu, i imena ličnosti koje se pominju u Povelji manastira Sveti Arhanđeli u Prizrenu odnose se na pripadnike vlaške etničke zajednice. Svakako, ove su ličnosti mogle biti u službi zvanične vjere (pravoslavne) i državnog aparata (Nemanjića i njihovih nasljednika). Tako, neki antroponimi u starim zapisima (na rebečki pop,Glavat,pop Vrano i dr.)mogu biti samo nadimci osoba vlaškog entiteta u službi zvanične crkve.
Sto se pak tiče govora ovog stanovništva (vlaškog//arumunskog), on je u dužoj istorijskoj prošlosti, u miješanju vlaških etničkih grupa sa slovenskim sociolingvističkim zajednicama, iščezavao i nestao u komunikaciji. Ostajao je samo u toponimskim strukturama, u antroponimskom sistemu, kao i u nekim oblicima kultova i tradicije. Vlaško-arumunske grupe, prvenstveno u jezičkom smislu, su asimilovane, dok je vjerski (paganski) faktor bio usmjeren prema bogumilstvu. Obzirom na današnju jezičku i opštu situaciju stanovništva Sar-planine, afirmiše se teza o seobi predaka stanovništva ove alpske zone preko gornje Makedonije (pravcem istok-zapad) - na predjele Šare i dalje preko sjevernih Prokletija i dinarskog planinskog reljefa, što su i dosasdašnja naučna antropološka istraživanja potvrđivala.
Poznato je da su turskim popisima stanovništva bile obuhvaćene muške osobe, i to samo starešine domaćinstava, kao i imena momaka stasalih za vojnu službu. Žene su upisivane samo u slučaju kada u kući nije bilo muškarca starješine (punoljetnog muškarca). To je mogla biti udovica ili samohrana osoba. Zato lista sa popisa iz 1579. godine sadrži samo antroponimske forme muških osoba.
Morfološka struktura antroponima popisanih osoba odgovara morfološkoj situciji vlaško-arumunskog sistema 16. vijeka, vrlo davno udaljenog od izvorno lingvističko-onomastičkog korpusa i prilagođavanog drugim balkanskim sociolingvističkim situacijama. Zavisno od društveno-političkih prilika i jezičkih uticaja, antroponimske forme su antroponimskog sistema.
Transfomacija imenoslova stanovništva u oblasti Šar-planine bila je vrlo česta posebno od početka 20. vijeka, pa sve do zakona o lagapu (kako kažu mještani šarskih sela) poslije Drugog svjetskog rata. Ova antroponimska morfološka transformacija, za zadnjih sto godina zasvjedočena je i u matičnim knjigama, koje se čuvaju u opštinskim centrima, mjesnim kancelarijama i atrhivama.
U današnjem anlroponimskom sistemu stanovništva šarplaninske oblasti još egzistiraju neka stara prezimena nepatronimske semiotike, kao i mnogi nadimci strukture i sadržaja sličnih onima iz dalje prošlosti. Veliki je i broj toponima vlaško-arumunskog porijekla na predjelima Šare, a u širem kontekstu i na Prokletijama, Sandžaku, Crnoj Gori, Dalmaciji...
S obzirom da je ova onomastička tema vrlo zanimljiva, uz ovaj rad prilažemo cijelu listu sa popisa 1579. godine za selo Kruševo u Gori, uz prilagođavanje turskih bosanskim slovima abecede. U osnovi prema onoj formi kako je fotokopirana sa originala koji se nalazi u Arhivu za Balkan ( Bašbankanlik arsivinde) u Istambulu.
Od velikog naučnog značaja biće razmatranje popisnih listi iz ovog perioda i za ostala naselja na Sar-planini.
Bašbakanlik Aršivinde 499 Nolu Tapu Tahrir defterinin 219-220 sahifelerinde parantez ičine alinan kisimlarin čeviriši ašagiva čikarilmištir.
Havass-i Humayundan Avan Nahiyesine tabi Kroševo karyesi: 1579
Abdulab oglu Ahmet, Abdullali oglu Gafer, Seyyit Mehmel oglu Mustafa, Dabbag oglu Yusuf, Abdullah oglu Ibraliim, Abdullah oglu Huseyin, Ahdullah oglu Sulejman, Polatveledi Avan, Polaytveledi Piri, Gun veledi Solmaz, Solmaz veledi Ustuvar, Avan veledi Nigo.
Tuna veledi Nigo, Nigo veledi Laran, Zimmi veledi Biše, Biše veledi Usturas, Isak Lomič, Usuzuvan, Ustuvan Nigola, Ustuvan Nigo, Nigo Lale, Yuvan Ustuvan, Dodo Zampir, Guldan Nigo, Nigo Nigola, Nigo Ustuvane, Yavan Gozu, Yavan Nigo, Landon Domić, Polat Dimitri, Rase Lespo, Zuluf Domanič, Zuluf Gurci, Dimitri Nigola, Niv Zilki, Ugras Liponas, Marko Navi, Lolo Zogol, Yuvan Gurun, Yuvan Nigo, Zulef Dimitri, Zulef Nigo, Lulu Ustuvane, Polat Ustuvanre, Yavan Nago, Budan Piri, Buen Kurt, Kurt Nigo, Derič Nigo, Zulef Ustuvanre, Zulef Nigin, Polat Usluva, Niv Istango, Yavan Danio, Yavan Nuce, Nigo Laran, Yavan Zulfikar, Yavan Ishak, Ismailj Bukin, Mečin Bese, Domič Bese, Budan Nigo, Nigo Ustuvane, Bogdan Nigola.
Muslim: 7 Hane; Zimmi (Hiristiyan): 61 Hane; Bekar:3 Hane
Fusnota:
1. S obzirom da je bogumilstvo (bogumilsko učenje)
u Vizantiji, i posebno u državi Nemanjića, to je stanovništvo bogumilske konfesionalne pripadnosti, odmah poslije dolaska Turaka-Osmanlija na Balkan počelo spontano i samoinicijativno primati Islam. Ni u jednom istorijskom dokumentu nije portvrdeno da je islamizacija vršena prisilno. Naprotiv, privlačnost Islama bila je vrlo aktuelna kako svojim vjerskim sadržajima tako i svojim socijalnim društvenim rješenjima, hunmanizmom i zaštitom prava svih ljudi. Da je stanovništvo Gore, i cijele šarplaninske oblasti vrlo rano primilo Islam svjedoči, pored mnogo argumenata islamske duhovnosti i materijalne kulture, i džamija u selu Mlike kod Dragaša podignuta 688. i renovirana 1238. hidžretske godine, kako stoji u tekstu napisanom arapskim pismom i na arapskom jeziku na minaretu džamije.
Od svih ljudskih duhovnosti, Islam je u ovim krajevima ostajao stabilan i najčvšći sadržaj života.
Alija Džogović
u Arhivu za Balkan (Bašbankanlik Aršivinde), zaveden pod br. 499. Materijal sa ovoga popisa,koji se odnosi samo na Kruševo, nalazi se na str. 219 - 220. Idrizi je ovu fotokopiju dobio preko svojeg prijatelja u Istambulu. Ova fotokopija je ovjerena pečatom Arhiva,
potpisana i nosi datum izdavanja 22. 05. 2001. god. Pri dnu ovog dokumenta, u rezimeu, stoji da je u selu Kruševu bilo sedam stanovnika muslimana (Muslim), šesdeset i jedan hrišćanin (Hiristivan) i tri osobe označene kao bekar.
Ono što u ovom dokumentu može da privuče pažnju antropologa, onomastičara i lingviste, jesu imena i prezimena popisanih ličnosti i njihova etnička i konfesionalna identifikacija. U sferi interesovanja su i morfološke strukture zapisanih imena i prezimena, njihov onomastički sistem i etimološka etnička pripadnost, antroponimske baze i finalni formanti, te transkripcija pismom koje je u vrijeme popisa bilo u upotrebi, kao i današnja grafička transformacija sa prethodnog pisma na latinicu savremenog turskog jezika. Takođe je lingvističko interesovanje usmjereno i u pravcu fonološke artikulacije popisivača.
Ako se pažljivo posmatra svako ime i prezime, posigumo se može zaključiti da u ovom popisnom materijalu nijedno ime niti prezime ne pripdaju slovenskom antroponimskom sistemu (u užem smislu srpskom), već da ovi antroponimi imaju onomastičko-lingvističke karakteristike vlaško-arumunskog antroponimskog korpusa, što potvrđuje činjenicu da su Kruševo i ostala sela u Gori, i na cijeloj Šarplanini, u preturskom periodu bila naseljena i Vlasima (u izvjesnoj mjeri slaviziranim). I pored mogućih otstupanja od izvornog izgovora ovih antroponimskih vlaško-arumunskih struktura, koja su fonološka posljedica osmansko-turskih popisivača, uvjerljivo proizilazi da su nosioci ovih antroponima osobe vlaško- arumunske etničke pripadnosti. Prema ovome, teze I. Jastrebova, M. Lutovca i drugih interesanata o slovenskoj strukturi stanovništva u ovoj šarskoj oblasti u 16. viijeku, i ranije, nijesu prihvatljive ni sa istorijskog niti sa etničko-onomastičkog aspekta.
Zabilježeno je (transkribovano) svega pet antroponimskih jedinica sa finalnim formantom - ić (na likovima prezimena), i to: Domić (x 2), Dorić, Lomić, Domanić. Ove forme prezimena stoje u
sljedeća imena, i ovim sintagmatskim redom: Derić Nigo, Domić Bese, Isak Lomić, Landon Domić i Zuluf Domanić. Svakako, u 16. vijeku, moguće je i prije, vlaško-arumunska prezimena u ovoj oblasti ( u granicama države Nemanjića) dobijale su i finalni formant - ić, u zavisnosti od stepena asimilacije, ali je ovim popisom (1579. god.) potvrđeno da su vlaško-arumunske antroponimske forme bile u dominantnoj funkciji. Ovakvo stanje zatečeno je u vrijeme popisa 1579. godine. Da je na ovim šarskim prostorima stanovništvo u srednjem vijeku u
zabilježeni na predjelima u ovoj oblasti, kao na primjer: Vlaške l'ivad'e, Vlaške grobišta, Vlajne i sl„ kao i još prepoznatljivi sakralni objekti (položaj i karakteristike gtroblja, ornamenti na nadgrobnim pločama i rijetki zapisi), usmena predanja o Vlasima i njihovim grobljima i naseobinama, legende i kultovi u kojima se u latentnoj formi još čuvaju vlaški paganski sadržaji i elementi tradicije.
Svakako da su u 16. vijeku, prije dolaska Turaka, stanovnici ovih krajeva već bili kristijanizirani, međutim oni su još dobro čuvali staru pagansku religiju, običaje i kultove (u okvirima svoje kulture i svoga etnikona). Hrišćanstvo koje su ovi stanovnici prihvatali, po svemu sudeći bilo je bogumilskog karaktera, što se takođe, stručnom i naučnom analizom, može utvrditi na osnovu proučavanja natpisa i ornamenata na očuvanim stećcima, kao i na osnovu arheoloških isrtraživanja. Indikativno jc da u ovim krajevima još nije bilo nikakvih arheoloških aktivnosti, pa su sve "naučne teze" ostale u sferi pretpostavke i subjektivnih monaških i učiteljskih zapisa, Pominjane crkava i popova, kojih je navodno bilo mnogo u selima Ljubošta (u ovom selu čak devet, !), Rapča, Dikance; upućivanje na izmišljenu i propagandnu etimologiju imena sela Krstec, Vranište, Radeša, Dikance i gradskog naselja Dragaš (odnosno Krakošta) -nenaučno je i rezultat retorike u krugovima nekih istoričara, lingvista, monaha, učitelja, te raznih politikanata.
Na popisu 1579. godine popisivači su se služili arapskim pismom prilagođenim fonološkoj prirodi turskog jezika, pa se u korpusu popisanih antroponima jasno uočava fonološko-fonetska i morfološka distinkcija između vlaško-varijante. Međutim, sve su ove antroponimske jedinice prepoznatljive i jasne. U ovom korpusu zasvjedočena su i nekolika imeana biblijskog porijekla, kojih je svakako bilo u vlaško-arumunskom antroponimskom sistemu, kao na primjer: Nigola (Nikola), Yuvan (Jovan//Ivan), Marko, Ishak. Ime Bogdan tipično je rumunsko, vrlo frekventno i u epskoj poeziji, a prezime Dimitri takođe.
U korpusu antroponima sa ovog popisa, sem formi u funkciji imena i prezimena, može biti i formi u funkciji hipokoristika i nadimaka koje je popisivač bilježio onako kako su mu bile kazivane.
Pišući o stanovništvu Gore M. Lutovac je, pored ostalog, zapisao i nazive nekih srarih rodova i porodičnih nadimaka mještana, kojih svakako ima i u drugim oblastima na Šar-planini. Etimologiju i značenje ovih naziva Lutovac je pogrešno, i nenaučno, tumačio, pripisijući im srpske sociolingvističke sadržaje. Čak i ona zanimanja ranijih žitelja ove oblasti stavljena su u opšrte okvire sintagme "stari srpski" ili kompozita "starosrpski".
Poređenjem naziva starih rodova (rodovskih zajednica), porodičnih nadimaka, kao i tradicije davanja nadimaka danas, sa antoponimskim korpusom iz 1579. godine, zapaža se potpuna sličnost u ukupnom antroponimskom sistemu ovog stanovničštva u njegovoj istorijskoj dijahroniji. U ovom kontekstu, i imena ličnosti koje se pominju u Povelji manastira Sveti Arhanđeli u Prizrenu odnose se na pripadnike vlaške etničke zajednice. Svakako, ove su ličnosti mogle biti u službi zvanične vjere (pravoslavne) i državnog aparata (Nemanjića i njihovih nasljednika). Tako, neki antroponimi u starim zapisima (na rebečki pop,Glavat,pop Vrano i dr.)mogu biti samo nadimci osoba vlaškog entiteta u službi zvanične crkve.
Sto se pak tiče govora ovog stanovništva (vlaškog//arumunskog), on je u dužoj istorijskoj prošlosti, u miješanju vlaških etničkih grupa sa slovenskim sociolingvističkim zajednicama, iščezavao i nestao u komunikaciji. Ostajao je samo u toponimskim strukturama, u antroponimskom sistemu, kao i u nekim oblicima kultova i tradicije. Vlaško-arumunske grupe, prvenstveno u jezičkom smislu, su asimilovane, dok je vjerski (paganski) faktor bio usmjeren prema bogumilstvu. Obzirom na današnju jezičku i opštu situaciju stanovništva Sar-planine, afirmiše se teza o seobi predaka stanovništva ove alpske zone preko gornje Makedonije (pravcem istok-zapad) - na predjele Šare i dalje preko sjevernih Prokletija i dinarskog planinskog reljefa, što su i dosasdašnja naučna antropološka istraživanja potvrđivala.
Poznato je da su turskim popisima stanovništva bile obuhvaćene muške osobe, i to samo starešine domaćinstava, kao i imena momaka stasalih za vojnu službu. Žene su upisivane samo u slučaju kada u kući nije bilo muškarca starješine (punoljetnog muškarca). To je mogla biti udovica ili samohrana osoba. Zato lista sa popisa iz 1579. godine sadrži samo antroponimske forme muških osoba.
Morfološka struktura antroponima popisanih osoba odgovara morfološkoj situciji vlaško-arumunskog sistema 16. vijeka, vrlo davno udaljenog od izvorno lingvističko-onomastičkog korpusa i prilagođavanog drugim balkanskim sociolingvističkim situacijama. Zavisno od društveno-političkih prilika i jezičkih uticaja, antroponimske forme su antroponimskog sistema.
Transfomacija imenoslova stanovništva u oblasti Šar-planine bila je vrlo česta posebno od početka 20. vijeka, pa sve do zakona o lagapu (kako kažu mještani šarskih sela) poslije Drugog svjetskog rata. Ova antroponimska morfološka transformacija, za zadnjih sto godina zasvjedočena je i u matičnim knjigama, koje se čuvaju u opštinskim centrima, mjesnim kancelarijama i atrhivama.
U današnjem anlroponimskom sistemu stanovništva šarplaninske oblasti još egzistiraju neka stara prezimena nepatronimske semiotike, kao i mnogi nadimci strukture i sadržaja sličnih onima iz dalje prošlosti. Veliki je i broj toponima vlaško-arumunskog porijekla na predjelima Šare, a u širem kontekstu i na Prokletijama, Sandžaku, Crnoj Gori, Dalmaciji...
S obzirom da je ova onomastička tema vrlo zanimljiva, uz ovaj rad prilažemo cijelu listu sa popisa 1579. godine za selo Kruševo u Gori, uz prilagođavanje turskih bosanskim slovima abecede. U osnovi prema onoj formi kako je fotokopirana sa originala koji se nalazi u Arhivu za Balkan ( Bašbankanlik arsivinde) u Istambulu.
Od velikog naučnog značaja biće razmatranje popisnih listi iz ovog perioda i za ostala naselja na Sar-planini.
Bašbakanlik Aršivinde 499 Nolu Tapu Tahrir defterinin 219-220 sahifelerinde parantez ičine alinan kisimlarin čeviriši ašagiva čikarilmištir.
Havass-i Humayundan Avan Nahiyesine tabi Kroševo karyesi: 1579
Abdulab oglu Ahmet, Abdullali oglu Gafer, Seyyit Mehmel oglu Mustafa, Dabbag oglu Yusuf, Abdullah oglu Ibraliim, Abdullah oglu Huseyin, Ahdullah oglu Sulejman, Polatveledi Avan, Polaytveledi Piri, Gun veledi Solmaz, Solmaz veledi Ustuvar, Avan veledi Nigo.
Tuna veledi Nigo, Nigo veledi Laran, Zimmi veledi Biše, Biše veledi Usturas, Isak Lomič, Usuzuvan, Ustuvan Nigola, Ustuvan Nigo, Nigo Lale, Yuvan Ustuvan, Dodo Zampir, Guldan Nigo, Nigo Nigola, Nigo Ustuvane, Yavan Gozu, Yavan Nigo, Landon Domić, Polat Dimitri, Rase Lespo, Zuluf Domanič, Zuluf Gurci, Dimitri Nigola, Niv Zilki, Ugras Liponas, Marko Navi, Lolo Zogol, Yuvan Gurun, Yuvan Nigo, Zulef Dimitri, Zulef Nigo, Lulu Ustuvane, Polat Ustuvanre, Yavan Nago, Budan Piri, Buen Kurt, Kurt Nigo, Derič Nigo, Zulef Ustuvanre, Zulef Nigin, Polat Usluva, Niv Istango, Yavan Danio, Yavan Nuce, Nigo Laran, Yavan Zulfikar, Yavan Ishak, Ismailj Bukin, Mečin Bese, Domič Bese, Budan Nigo, Nigo Ustuvane, Bogdan Nigola.
Muslim: 7 Hane; Zimmi (Hiristiyan): 61 Hane; Bekar:3 Hane
Fusnota:
1. S obzirom da je bogumilstvo (bogumilsko učenje)
u Vizantiji, i posebno u državi Nemanjića, to je stanovništvo bogumilske konfesionalne pripadnosti, odmah poslije dolaska Turaka-Osmanlija na Balkan počelo spontano i samoinicijativno primati Islam. Ni u jednom istorijskom dokumentu nije portvrdeno da je islamizacija vršena prisilno. Naprotiv, privlačnost Islama bila je vrlo aktuelna kako svojim vjerskim sadržajima tako i svojim socijalnim društvenim rješenjima, hunmanizmom i zaštitom prava svih ljudi. Da je stanovništvo Gore, i cijele šarplaninske oblasti vrlo rano primilo Islam svjedoči, pored mnogo argumenata islamske duhovnosti i materijalne kulture, i džamija u selu Mlike kod Dragaša podignuta 688. i renovirana 1238. hidžretske godine, kako stoji u tekstu napisanom arapskim pismom i na arapskom jeziku na minaretu džamije.
Od svih ljudskih duhovnosti, Islam je u ovim krajevima ostajao stabilan i najčvšći sadržaj života.
Alija Džogović
Naša Istorija
Eštref Gaziu prvi sa leve strane
Mejra Ramadani ( Gaziu ), ćerka Ibrahima Gaziu, priča kako su njihovu porodicu bojkotovali seljani uz pomoću vlasti. Ibrahimov otac, Eštref, veoma ugledan građanin, čuveni ( čujen na daljeko ) je dobio zatvorsku kaznu od dve godine. Nakon odsluženja zatvorske kazne, sakuplja svoju porodicu i daje im do znanja da će napustiti Goru, jer neće da živi u državi u kojoj vladaju Srbi. Predao je zahtev da mu izdaju pasoše, ali je od strane Beograda odbijen. Srpska vlast je toliko planski radila da većina stanovnika Kruševa nisu bili ni svesni. Stanovnicima je naređeno da ne govore sa porodicom Gaziu, uprotivnom, svako ko to ne poštuje je „ državni neprijatelj.“ Uprkos ovakvoj zabrani, bilo je pojedinaca koji su uz malo straha i dalje imali dobre odnose sa porodicom Gaziu. Nakon odbijanja srpskih vlasti da izdaju pasoše porodici Gaziu, uz pomoću nekih Eštrefovih prijatelja cela se porodica Gaziu seli u Tetovo gde se prijavljaju, i nakon dve ipo godina dobijaju pasoše. 1958. godine su preselili u Tursku, na obalama Crnog mora, gde se 1913. godine, takođe, gonjen od srpskih vlasti preselio Emin, Eštrefov amidža ( Eminovo preseljenje u Tursku je zasebna priča, pobegao je „ ogrnut u terlik“ i više se nikada nije vratio u Gori ).
Istorija ...
Prizrenska Liga
U novijoj istoriji Gora se spominje kao aktivni učesnik Prizrenske Lige. Arif
( Kruša ) Gaziu iz Kruševa je bio učesnik Prizrenske lige a jednim delom se čak spominje i javno publikovanje Rešada efendije iz sela Rapča koji je imao veoma čvrste i prijateljske veze sa tad oformljenom Prizrenskom ligom.
Pored toga Gorani-Goranci su bili poznati i kao veoma dobri oružari.Čak je iz toga vremena poznata jedna albanska pesma:
"Qova qarqet te Gorani"
U današnjem Ljumskom okrugu (nazvan po reci Ljuma) se ponekad čuje i"Pushke Goranesh"(Goranska puška)
Nikakve etničke predrasude nije sprečilo Ljumlane i Gorane da se sukobe sa Srpskom vojskom u zimsko vreme 1877-1878 kod Prokuplja.Takođe je poznato da su na "Qafen e Duhles"(Ćaf Dulje)početkom novembra 1912 pružili otpor srpskoj vojsci..Ta bitka je indirektno osigurala Kolosjanima da odnesu pobedu nad srpskom vojskom.
Qazim Luka je sa Nailom Danijem , hodžom iz sela Rapča zajedno vodio pobunu u Gori 1912. godine protiv srpske vojske, te bitke na Koritniku 1913 gde je poginulu puno Gorana.
Godine 1913. u selu Vraništa su Gorani pružili velii otpor srpskoj vojsci gde ja takođe poginulo više Gorana.Godinu dana kasnije kod sela Restelice kod mesta zvanog "Javori" je izvršeno streljanje 20-ak civila od strane srpske vojske.I dan danas postoje grobovi na istom mestu.
Između dva rata Goru je u pravcu Turske napustilo jeden dobar deo stanovništva.Između dva rata selo Brod je bilo veoma rarazvijeno te je po bogatsstvu bila dalako čuveno ispred Prizrena.Govorilo se u narodu da se kojim Prizren izgori Brod će ga ponovi napraviti.
Drugi egzodus stanovnika Gore je bio početkom 50-ih i 60-ih godina.Dušnici UDB-e su zloupotrebljavali svoja ionako velika ovlašćenja tako što su pljačkali pod okriljem noći sve bogatije Gorane, a pogotovu u selu Brod i Zlipotok.Iz tih razloga baš ova dva sela su se u velikom broju islelila za Tursku, mada je dosta iseljenika bilo i iz drugih sela a ponajviše iz sela Vraništa, Kruševa i sela Rapča.
K.G
( Kruša ) Gaziu iz Kruševa je bio učesnik Prizrenske lige a jednim delom se čak spominje i javno publikovanje Rešada efendije iz sela Rapča koji je imao veoma čvrste i prijateljske veze sa tad oformljenom Prizrenskom ligom.
Pored toga Gorani-Goranci su bili poznati i kao veoma dobri oružari.Čak je iz toga vremena poznata jedna albanska pesma:
"Qova qarqet te Gorani"
U današnjem Ljumskom okrugu (nazvan po reci Ljuma) se ponekad čuje i"Pushke Goranesh"(Goranska puška)
Nikakve etničke predrasude nije sprečilo Ljumlane i Gorane da se sukobe sa Srpskom vojskom u zimsko vreme 1877-1878 kod Prokuplja.Takođe je poznato da su na "Qafen e Duhles"(Ćaf Dulje)početkom novembra 1912 pružili otpor srpskoj vojsci..Ta bitka je indirektno osigurala Kolosjanima da odnesu pobedu nad srpskom vojskom.
Qazim Luka je sa Nailom Danijem , hodžom iz sela Rapča zajedno vodio pobunu u Gori 1912. godine protiv srpske vojske, te bitke na Koritniku 1913 gde je poginulu puno Gorana.
Godine 1913. u selu Vraništa su Gorani pružili velii otpor srpskoj vojsci gde ja takođe poginulo više Gorana.Godinu dana kasnije kod sela Restelice kod mesta zvanog "Javori" je izvršeno streljanje 20-ak civila od strane srpske vojske.I dan danas postoje grobovi na istom mestu.
Između dva rata Goru je u pravcu Turske napustilo jeden dobar deo stanovništva.Između dva rata selo Brod je bilo veoma rarazvijeno te je po bogatsstvu bila dalako čuveno ispred Prizrena.Govorilo se u narodu da se kojim Prizren izgori Brod će ga ponovi napraviti.
Drugi egzodus stanovnika Gore je bio početkom 50-ih i 60-ih godina.Dušnici UDB-e su zloupotrebljavali svoja ionako velika ovlašćenja tako što su pljačkali pod okriljem noći sve bogatije Gorane, a pogotovu u selu Brod i Zlipotok.Iz tih razloga baš ova dva sela su se u velikom broju islelila za Tursku, mada je dosta iseljenika bilo i iz drugih sela a ponajviše iz sela Vraništa, Kruševa i sela Rapča.
K.G
Sadik Idrizi Aljabak
GORA – JEDAN POGLED UNAZAD
Porodična fotografija Kruševo
Stoljece koje je ostalo iza nas u Gori je bilo ispunjeno historijskim
dogadjajima i prilikama koje oznacavaju uspon i pad, negiranje i omalovažavanje,
svojatanje i odbacivanje, prijetnje i zloupotrebe, manipulacije i muhadžirluke, ratove
i mirove.
Poslije propasti Osmanske Turske (1912), Goru su pohodile mnoge vojske i
paravojske sa svih strana - i bugarske i srpske, i njemacke i austro-ugarske, i
italijanske i albanske. U XX vijeku Gora je živjela u više država - Turskoj, Albaniji,
Srbiji, Jugoslaviji, Makedoniji. Danas najveci dio Gore pripada Kosovu (18 sela),
manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok se dva sela nalaze u Makedoniji. Bila je u
kraljevini i komunizmu - onom Titovom ali i Enverovom. Godinama se pljuvalo na
Boga, ali su se gradile i veljelepne džamije. Nit vjere se tanjila, ali se nikada nije
sasvim prekidala. Uvijek je ostajalo po neko zrno iz kojega su, kad u to niko nije
vjerovao, nicali novi izdanci.
Gora se više puta praznila, ali se obnavljala i iznova punila. Rijeke
muhadžira su kretale put juga i istoka, ali i put sjevera i zapada. Bilo je straha i placa,
ali je bilo i svadbi i veselja .Bilo je i lutanja i grešaka u sudbonosnim trenucima, bilo
je i nacionalne mimikrije i podanickog mentaliteta. Bilo je svega što može zadesiti
jedan siromšan i gurbedžijski kraj. Bile su bolesti i gladi, bile su i zadruge i
Enverovske kooperative. Bilo je eksperimentisanja sa ljudima i “ kloniranja mozgova” i bilo je previše promašaja.
Mnogi naši ljudi cesto postavljaju pitanje i traže odgovor o porijeklu
stanovnika Gore. Ovo pitanje postavljaju obicni ljudi ali i intelektualci (ili oni koji se
tako osjecaju). Nikada ne dajem kratak odgovor, jer takvog odgovora i nema. Uvijek
pokušavam da problem postavim u historijske okvire, da ukažem na balkansku
historijsku maglu. Jer na ovim prostorima je dolazilo do velikih pomjeranja
stanovništva. Mnogi su narodi vremenom nestali. Ostali su samo tragovi u toponimiji
ili u historijskom sjecanju. U svakom narodu na ovim prostorima ima više slojeva i
razlicitih etnickih naslaga i nigdje stvari nisu sasvim jasne. Uvijek postoji opasnost
,ukoliko date kratak odgovor,da se nadjete u situaciji iz koje se ne možete lako izvuci.
Samo nekoliko pitanja o sudbini nekih balkanskih naroda: Gdje su Kumani, Pecenezi
i Hazari? Šta je sa Aromunima, Turcima-Jurucima, Tatarima? Kakva je sudbina
Bogumila i pokreta kojem su pripadali? Torbeši i Pomaci i njihova veza sa
bogumilskim pokretom? Mogu li se iz historijskog pamcenja izbaciti vjekovi turske
vladavine na ovim prostorima (1445-1912)? Period prije dolaska Turaka i dva vijeka
bugarske dominacije na Balkanu, pomjeranje stanovništva tokom krstaških ratova i
prodor Arapa u Evropu? Zagonetnost nišan-ploce na Mlickoj džamiji? Pitanja je,
zaista, mnogo i odgovor nikada ne može biti jednostavan.
Ostali tekst :http://www.scribd.com/doc/8012719/GoraJedan-Pogled-Unazad
dogadjajima i prilikama koje oznacavaju uspon i pad, negiranje i omalovažavanje,
svojatanje i odbacivanje, prijetnje i zloupotrebe, manipulacije i muhadžirluke, ratove
i mirove.
Poslije propasti Osmanske Turske (1912), Goru su pohodile mnoge vojske i
paravojske sa svih strana - i bugarske i srpske, i njemacke i austro-ugarske, i
italijanske i albanske. U XX vijeku Gora je živjela u više država - Turskoj, Albaniji,
Srbiji, Jugoslaviji, Makedoniji. Danas najveci dio Gore pripada Kosovu (18 sela),
manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok se dva sela nalaze u Makedoniji. Bila je u
kraljevini i komunizmu - onom Titovom ali i Enverovom. Godinama se pljuvalo na
Boga, ali su se gradile i veljelepne džamije. Nit vjere se tanjila, ali se nikada nije
sasvim prekidala. Uvijek je ostajalo po neko zrno iz kojega su, kad u to niko nije
vjerovao, nicali novi izdanci.
Gora se više puta praznila, ali se obnavljala i iznova punila. Rijeke
muhadžira su kretale put juga i istoka, ali i put sjevera i zapada. Bilo je straha i placa,
ali je bilo i svadbi i veselja .Bilo je i lutanja i grešaka u sudbonosnim trenucima, bilo
je i nacionalne mimikrije i podanickog mentaliteta. Bilo je svega što može zadesiti
jedan siromšan i gurbedžijski kraj. Bile su bolesti i gladi, bile su i zadruge i
Enverovske kooperative. Bilo je eksperimentisanja sa ljudima i “ kloniranja mozgova” i bilo je previše promašaja.
Mnogi naši ljudi cesto postavljaju pitanje i traže odgovor o porijeklu
stanovnika Gore. Ovo pitanje postavljaju obicni ljudi ali i intelektualci (ili oni koji se
tako osjecaju). Nikada ne dajem kratak odgovor, jer takvog odgovora i nema. Uvijek
pokušavam da problem postavim u historijske okvire, da ukažem na balkansku
historijsku maglu. Jer na ovim prostorima je dolazilo do velikih pomjeranja
stanovništva. Mnogi su narodi vremenom nestali. Ostali su samo tragovi u toponimiji
ili u historijskom sjecanju. U svakom narodu na ovim prostorima ima više slojeva i
razlicitih etnickih naslaga i nigdje stvari nisu sasvim jasne. Uvijek postoji opasnost
,ukoliko date kratak odgovor,da se nadjete u situaciji iz koje se ne možete lako izvuci.
Samo nekoliko pitanja o sudbini nekih balkanskih naroda: Gdje su Kumani, Pecenezi
i Hazari? Šta je sa Aromunima, Turcima-Jurucima, Tatarima? Kakva je sudbina
Bogumila i pokreta kojem su pripadali? Torbeši i Pomaci i njihova veza sa
bogumilskim pokretom? Mogu li se iz historijskog pamcenja izbaciti vjekovi turske
vladavine na ovim prostorima (1445-1912)? Period prije dolaska Turaka i dva vijeka
bugarske dominacije na Balkanu, pomjeranje stanovništva tokom krstaških ratova i
prodor Arapa u Evropu? Zagonetnost nišan-ploce na Mlickoj džamiji? Pitanja je,
zaista, mnogo i odgovor nikada ne može biti jednostavan.
Ostali tekst :http://www.scribd.com/doc/8012719/GoraJedan-Pogled-Unazad
Sadik Idrizi Aljabak
MUHADŽIRLUK KAO SUDBINA
Sunet u Kruševu
Rijec muhadžirluk je veoma frekfrentna u našem jeziku. Javlja se u više oblika i
varijanti, ali uvijek sa istim ili slicnim znacenjem. Zapravo, ona oznacava seobu,
izbjeglištvo, napuštanje rodnog mjesta (zavicaja, domovine). Imenica izvedena od ove
rijeci, muhadžir, oznacava iseljenika, izbjeglicu, bjegunca, emigranta. U goranskom
govoru postoje oblici madžir i madžirlak sa istim znacenjem.
Inace, rijec muhadžirluk je arapskog porijekla i u njenoj osnovi je rijec hidžra, što
zapravo znaci napuštanje svog mjesta zbog ocuvanja vjere, u konkretnom slucaju Islama.
Hidžru, presljenje Muhameda a.s. iz Meke u Jasrib (Medinu) 622. godine po julijanskom
kalendaru, je halifa Omer 17 godina docnije odredio kao pocetak islamske vjere. Od te
godine i pocinje islamsko racunanje vremena, to je prva hidžretska godina.
Muhadžirluk nije obicno preseljenje, mada se vremenom sve više koristi za svaki
vid napuštanja svog mjesta. Hidžra i muhadžirluk predstavljaju preseljenje u cilju zaštite i
ocuvanja Islama. Muhamed a.s. je upucivao muslimane da ne trpe vjersko nasilje, vec da
odu tamo gdje ce biti slobodni u ispovjedsnju svoje vjere. A na svijetu sigurno postoje
takva mjesta. I u Kuranu, u Suri An-Nisa, govori se o ovome : ”Kada budu uzimali dušu
onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce upitati: ”Šta je bilo s vama?” -“Bili
smo potlaceni na Zemlji”, odgovorice, -“Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se
niste mogli iseliti?” reci ce meleki, i zato ce njihovo prebivalište biti džehenem, a
užasno je on boravište.” ( Kuran, An-Nisa, 97 )
U istoj Suri još stoji: ”Onaj ko se iseli Allaha radi naci ce na
Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj
rodni kraj radi Allaha i Poslanika njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha
njemu je sigurna.” ( An-Nisa, 100 )
Stanovnici Gore su došli odnekud i seoba je u njihovom genu. Oni su doživjeli
izgon u vrijeme prihvatanja bogumilstva i bili surovo kažnjeni. Kao Torbeši, što je jedno
od imena za Bogumile, naselili su planinske i skrovite predjele Zapadne Makedonije,
Kosova i Albanije. Interesantno je da srpski naucnici, kao po nekom pravilu, izbjegavaju
upotrebu naziva Torbeš, bilo da se odnosi na Gorane ili Župljane. Za razliku od njih
susjedni ga Albanci i danas koriste, mada najcešce sa pežorativnim znacenjem.
Ceo tekst: http://www.scribd.com/doc/8012693/GoraMuhadzirluk-Kao-Sudbina
varijanti, ali uvijek sa istim ili slicnim znacenjem. Zapravo, ona oznacava seobu,
izbjeglištvo, napuštanje rodnog mjesta (zavicaja, domovine). Imenica izvedena od ove
rijeci, muhadžir, oznacava iseljenika, izbjeglicu, bjegunca, emigranta. U goranskom
govoru postoje oblici madžir i madžirlak sa istim znacenjem.
Inace, rijec muhadžirluk je arapskog porijekla i u njenoj osnovi je rijec hidžra, što
zapravo znaci napuštanje svog mjesta zbog ocuvanja vjere, u konkretnom slucaju Islama.
Hidžru, presljenje Muhameda a.s. iz Meke u Jasrib (Medinu) 622. godine po julijanskom
kalendaru, je halifa Omer 17 godina docnije odredio kao pocetak islamske vjere. Od te
godine i pocinje islamsko racunanje vremena, to je prva hidžretska godina.
Muhadžirluk nije obicno preseljenje, mada se vremenom sve više koristi za svaki
vid napuštanja svog mjesta. Hidžra i muhadžirluk predstavljaju preseljenje u cilju zaštite i
ocuvanja Islama. Muhamed a.s. je upucivao muslimane da ne trpe vjersko nasilje, vec da
odu tamo gdje ce biti slobodni u ispovjedsnju svoje vjere. A na svijetu sigurno postoje
takva mjesta. I u Kuranu, u Suri An-Nisa, govori se o ovome : ”Kada budu uzimali dušu
onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki ce upitati: ”Šta je bilo s vama?” -“Bili
smo potlaceni na Zemlji”, odgovorice, -“Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se
niste mogli iseliti?” reci ce meleki, i zato ce njihovo prebivalište biti džehenem, a
užasno je on boravište.” ( Kuran, An-Nisa, 97 )
U istoj Suri još stoji: ”Onaj ko se iseli Allaha radi naci ce na
Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj
rodni kraj radi Allaha i Poslanika njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha
njemu je sigurna.” ( An-Nisa, 100 )
Stanovnici Gore su došli odnekud i seoba je u njihovom genu. Oni su doživjeli
izgon u vrijeme prihvatanja bogumilstva i bili surovo kažnjeni. Kao Torbeši, što je jedno
od imena za Bogumile, naselili su planinske i skrovite predjele Zapadne Makedonije,
Kosova i Albanije. Interesantno je da srpski naucnici, kao po nekom pravilu, izbjegavaju
upotrebu naziva Torbeš, bilo da se odnosi na Gorane ili Župljane. Za razliku od njih
susjedni ga Albanci i danas koriste, mada najcešce sa pežorativnim znacenjem.
Ceo tekst: http://www.scribd.com/doc/8012693/GoraMuhadzirluk-Kao-Sudbina
Sadik Idrizi Aljabak
Aromunsko-vlaški tragovi u Gori
Svadbeno veselje
1. Uvodni dio
Pitanje porijekla Gorana
(stanovnika oblasti Gora na Šar-planini) više
decenija zaokuplja mnoge istražvače sa prostora Balkana pa i šire. Posebno je to
interesovanje pojačano u periodu raspada Jugoslavije, zapravo, proteklih dvadesetak
godina.
Do sada smo se sretali sa mišljenjima po kojima su Gorani srpskog,
makedonskog, bugarskog, dakle slovenskog porijekla, ali i sa stavovima i mišljenjima
prema kojima su Gorani turskog ili albanskog porijekla. Stavovi većine dosadašnjih
autora i njihov odnos prema ovom pitanju bili su determinirani nacionalnim
porijeklom autora. Uvijek su, do sada, o Gori pisali drugi, i uvijek su ovo pitanje
postavljali i tretirali u kontekstu balkanskih etničkih razgraničenja.
Zaista, sa retkim izuzecima, svi koji su se latili pera da opišu Gorane radili su
to kako bi dokazali da su ovi zapravo dio “njihovog“ naroda, a nikako autentična
pojava na ovim prostorima. Uostalom, dovoljno je vidjeti “naučni opus“ srpskih,
bugarskih, makedonskih, turskih i albanskih naučnika, etnologa, folklorista i
istoriografa pa shvatiti da su Gorani sve samo ne ono što su zaista. I pojedini autori
koji potiču iz Gore i koji se zadnjih decenija bave ovim pitanjem, a kojih je istina
manji broj, ovo pitanje posmatraju u zavisnosti od uticaja kojem su izloženi, u
zavisnosti od sredine u kojoj su živjeli i školovali se, ali i od ideologije kojoj su
pripadali.
Najveći broj autora je do sada zastupao tezu o srpskom porijeklu Gorana,
odnosno stanovnika Gore. Manji broj prihvata da su makedonskog, a neznatan dio,
uglavnom iz albanskog dijela Gore, svrstava ih u Albance. U posljednje vrijeme javlja
se i manja grupa autora koja Gorane vidi kao Turke ili, čak, kao Bugare.
Najzad, ne manje je značajna teza po kojoj su Gorani Muslimani, odnosno
Bošnjaci. U ovom radu ću manje govoriti o ovoj tezi, koju inače zastupan, da bih,
koliko je to moguće, ostao neutralan po ovom veoma osjetljivom pitanju. Inače,
Gorani su se u nacionalnom pogledu u najvećem postotku izjašnjavajli kao Muslimani na popisima 1961, 1971, 1981 i 1991.
Ceo Tekst : http://www.scribd.com/doc/8012608/AromunskoVlaski-Tragovi-u-Gori
Pitanje porijekla Gorana
(stanovnika oblasti Gora na Šar-planini) više
decenija zaokuplja mnoge istražvače sa prostora Balkana pa i šire. Posebno je to
interesovanje pojačano u periodu raspada Jugoslavije, zapravo, proteklih dvadesetak
godina.
Do sada smo se sretali sa mišljenjima po kojima su Gorani srpskog,
makedonskog, bugarskog, dakle slovenskog porijekla, ali i sa stavovima i mišljenjima
prema kojima su Gorani turskog ili albanskog porijekla. Stavovi većine dosadašnjih
autora i njihov odnos prema ovom pitanju bili su determinirani nacionalnim
porijeklom autora. Uvijek su, do sada, o Gori pisali drugi, i uvijek su ovo pitanje
postavljali i tretirali u kontekstu balkanskih etničkih razgraničenja.
Zaista, sa retkim izuzecima, svi koji su se latili pera da opišu Gorane radili su
to kako bi dokazali da su ovi zapravo dio “njihovog“ naroda, a nikako autentična
pojava na ovim prostorima. Uostalom, dovoljno je vidjeti “naučni opus“ srpskih,
bugarskih, makedonskih, turskih i albanskih naučnika, etnologa, folklorista i
istoriografa pa shvatiti da su Gorani sve samo ne ono što su zaista. I pojedini autori
koji potiču iz Gore i koji se zadnjih decenija bave ovim pitanjem, a kojih je istina
manji broj, ovo pitanje posmatraju u zavisnosti od uticaja kojem su izloženi, u
zavisnosti od sredine u kojoj su živjeli i školovali se, ali i od ideologije kojoj su
pripadali.
Najveći broj autora je do sada zastupao tezu o srpskom porijeklu Gorana,
odnosno stanovnika Gore. Manji broj prihvata da su makedonskog, a neznatan dio,
uglavnom iz albanskog dijela Gore, svrstava ih u Albance. U posljednje vrijeme javlja
se i manja grupa autora koja Gorane vidi kao Turke ili, čak, kao Bugare.
Najzad, ne manje je značajna teza po kojoj su Gorani Muslimani, odnosno
Bošnjaci. U ovom radu ću manje govoriti o ovoj tezi, koju inače zastupan, da bih,
koliko je to moguće, ostao neutralan po ovom veoma osjetljivom pitanju. Inače,
Gorani su se u nacionalnom pogledu u najvećem postotku izjašnjavajli kao Muslimani na popisima 1961, 1971, 1981 i 1991.
Ceo Tekst : http://www.scribd.com/doc/8012608/AromunskoVlaski-Tragovi-u-Gori
Istorija ....
... Mržnja prema šovinističkim Srbima pokazala se još jednom na Koritničkoj bitci 1913.godine, bitci Qafa e Duhles i Globočici, u kojima su Srbi uključili
nekoliko bataljona naoružanih vojnika. U borbi ( bitci ) na Koritniku učestvovali su mnogi gorjani ( gorštaci ) iz Topoljana, Novosela I Šišteeca, rame uz rame, jedan s drugim. Pobunjenicima je upravljao ( oni nisu bili pobunjenici, jer su branili svoju teritoriju ) Ejup Topojani i Sahit Gega, kao i Nail Huseini iz Rapče, Gora.
U ovoj oštroj bitci ucestvovali su junaci ratnici iz Šišteeca kao Dajan Xheme Basha ( 1856 – 1913 ), Murat Adem Murati ( 1883 – 1913 ) i Rahman Ali Murati ( 1870 – 1913 ).
U bitci na Koritniku, pored mnogo ubijenih iz Topoljana, Brekje, ubijeni su i Dajlon Basha i teško je ranjen Murat Murati koji je umro posle nekoliko dana u Šišteecu. Dok se Rahman M. spasio, da bi ga ubili 1918.godine, takođe od strane Srba, unutar Šišteeca ( njegovo telo su uzeli i sahranili u Vranište ).
( Shishteveci historia dhe tradita – Zenulla Bala str.44 )
nekoliko bataljona naoružanih vojnika. U borbi ( bitci ) na Koritniku učestvovali su mnogi gorjani ( gorštaci ) iz Topoljana, Novosela I Šišteeca, rame uz rame, jedan s drugim. Pobunjenicima je upravljao ( oni nisu bili pobunjenici, jer su branili svoju teritoriju ) Ejup Topojani i Sahit Gega, kao i Nail Huseini iz Rapče, Gora.
U ovoj oštroj bitci ucestvovali su junaci ratnici iz Šišteeca kao Dajan Xheme Basha ( 1856 – 1913 ), Murat Adem Murati ( 1883 – 1913 ) i Rahman Ali Murati ( 1870 – 1913 ).
U bitci na Koritniku, pored mnogo ubijenih iz Topoljana, Brekje, ubijeni su i Dajlon Basha i teško je ranjen Murat Murati koji je umro posle nekoliko dana u Šišteecu. Dok se Rahman M. spasio, da bi ga ubili 1918.godine, takođe od strane Srba, unutar Šišteeca ( njegovo telo su uzeli i sahranili u Vranište ).
( Shishteveci historia dhe tradita – Zenulla Bala str.44 )
Istorija .....
... U oktobru 1913.godine kao protivsila istrajnosti, borbenosti gorštaka i neprekidna borba, kao i gubitak prouzrokovan od strane albanaca, srpskim neprijateljima, u znak odmazde, kralj je poslao nekoliko ekspedicija koji su bili obučeni ( kaznene mere ) da pokolju, pljačkaju(otimaju ) i upale sela u Gori, Topoljanu i Ljumi. Tih jesenjih dana, te crne godine, desio se nezapamčen pokolj, naročito u Topoljanu, Brekiji i Nimči. U Topoljanu je streljano 400 nevinih meštana, dok u Brekiji, Srbi su streljali 120 muških meštana. I u Nimči je streljano 80 meštana. Njihovi grobovi svedoče o njihovom životu ( su živa istina ) i srpskom pokolju. O pokolju u Topoljanu mogu da svedoče malo ljudi. Jedan od njih je i Rahman Tahiri koji je bio ranjen u lice ali je ostao živ. Kasnije se sa svojom familijom doselio u Šišteec, gde je i umro. Sa bolom je kazivao o umno poremećenim ( ludim ) Srbima, i o svemu što se te 1913.godine dešavalo.
( Shishteveci historia dhe tradita – Zenulla Bala str.48 )
... Abaz Ramadani je kao mali dečak doselio u Goru, Kruševo. Njegova porodica je pobegla iz Topoljana jer je celo selo spaljeno do temelja. Kada su došli u Kruševo, zatekli su strašne prizore, ostalo je samo sedam kuća, a ostalo stanovništvo je preselilo za Tursku, otišlo je u muhadžirluk. Došli su u jesen 1913.godine tako da su zimu dočekali nespremni, pa su kao mali sakupljali drva ( čumur ) iz napuštenih kuća. Selo je bilo u veoma lošem stanju, napušteno, sve kuće su ostale nezaključane, što govori da su seljani pobegli i skoro ništa nisu uzeli sa sobom. Sigurno su Kruševo pohodili srpski pljačkaški korpusi.
M.R.
( Shishteveci historia dhe tradita – Zenulla Bala str.48 )
... Abaz Ramadani je kao mali dečak doselio u Goru, Kruševo. Njegova porodica je pobegla iz Topoljana jer je celo selo spaljeno do temelja. Kada su došli u Kruševo, zatekli su strašne prizore, ostalo je samo sedam kuća, a ostalo stanovništvo je preselilo za Tursku, otišlo je u muhadžirluk. Došli su u jesen 1913.godine tako da su zimu dočekali nespremni, pa su kao mali sakupljali drva ( čumur ) iz napuštenih kuća. Selo je bilo u veoma lošem stanju, napušteno, sve kuće su ostale nezaključane, što govori da su seljani pobegli i skoro ništa nisu uzeli sa sobom. Sigurno su Kruševo pohodili srpski pljačkaški korpusi.
M.R.