Narodno stvaralaštvo Gore
Goranska svadba
Gora posjeduje ogromno duhovno blago koje je do sada djelimično zabilježeno i obrađeno. Zapisan je najveći broj pjesama, dok su pripovjedne i kratke forme tek u skorije vrijeme djelimično zapisane tako da su izbjegle opasnost i sudbinu da nestanu u procesu ubrzane urbanizacije.
Prvi zapisi narodnog stvaralaštva Gore učinjeni su tek u XIX vijeku, ali ih je toliko malo da se mogu na prste izbrojati. Njihovo intenzivnije zapisivanje počinje u XX vijeku, a najznačajnije zapisivanje dogodilo se u zadnje tri decenije.
Na osnovu do sada sakupljenih i objavljenih pjesama iz Gore jasno se može utvrditi da gotovo ne postoji junačka epika. Prisutne su epsko-lirske forme, prije svega balade, i one daju izuzetan pečat ovoj poeziji. Isto tako susrećemo razne motive koji su poznati na jednom širem balkanskom prostoru – motiv držanja zadate riječi, motiv prepoznavanja, motiv metamorfoze (pretvaranje u kukavicu, lastavicu i dr.), motiv Odiseja i drugi.
Ceo tekst: Narodno stvaralastvo Gore - Sadik Idrizi Aljabak
http://www.scribd.com/doc/31507327/NARODNO-STVARALA%C5%A0TVO-GORE
Prvi zapisi narodnog stvaralaštva Gore učinjeni su tek u XIX vijeku, ali ih je toliko malo da se mogu na prste izbrojati. Njihovo intenzivnije zapisivanje počinje u XX vijeku, a najznačajnije zapisivanje dogodilo se u zadnje tri decenije.
Na osnovu do sada sakupljenih i objavljenih pjesama iz Gore jasno se može utvrditi da gotovo ne postoji junačka epika. Prisutne su epsko-lirske forme, prije svega balade, i one daju izuzetan pečat ovoj poeziji. Isto tako susrećemo razne motive koji su poznati na jednom širem balkanskom prostoru – motiv držanja zadate riječi, motiv prepoznavanja, motiv metamorfoze (pretvaranje u kukavicu, lastavicu i dr.), motiv Odiseja i drugi.
Ceo tekst: Narodno stvaralastvo Gore - Sadik Idrizi Aljabak
http://www.scribd.com/doc/31507327/NARODNO-STVARALA%C5%A0TVO-GORE
GORANSKA NARODNA BALADA
JUSUF I DZEMILJA
Da li ste culje, razbralje
šo bilo cudo goljemo
vo tija selo Kruševo:
se beret hodze-hadzije
i Dzemiljina akraba
Dzemilja ce ga turaje
Dzemija bela i crvena
Dzemilja na daleko cujena
Dzemija nišan vo selo
Dzemilja gorska hanema
Jusufe milo materino
Dzemilja neje za tebe
ti ka si ošov vo Prizren
ona ti ošla vo roda
ti ka si stignaf od pazar
toga se Dzemilja vratila
oj more Jusuf hadzija
da znaješ imaš ime goljemo
ti da ga turaš Dzemilja
Dzemilja neje za tebe
majka ce najde poarna
poarna i po hubava.
Oj more Jusuf hadzija
dal ti je žalj za dukati
il ti je žalj za haljišta?
Majcice mila premila
aljišta ogin da ge izgore
dukati šejtan izede
ka da ga Dzemka prežaljim
Dzemka mi duša izgore
neprojdoa šest nedelje
Dzemilja ga dadoa vo Šišteec
ke materina rodbina
ga dalje ce ga zimaje
so dve ralje svirlje,tupani
majcice mila premila
eno ge idet tupani
so Dzemiljine svatoji
od bela zemna nadolu
frljaje puške kuršumi
majcice mila premila
zatvori vrate pendzeri
da ne ga slušam jekava
da ne ge cujem tupani
da ne ge vidjim svatoji
ej mori Razo setrice
osedlaj mi konja Doria
frlji mu bela terkija
Dzemilja da ga ispratim
do Šišteecke gumena
iljeze Jusuf vo sred selo
na ata konja Dorija
na ramo puška graorka
i altipatlak vo puas
svatoji se uplašia
kroz selo se rasturija
Jusuf ge vikna svatoji
i Dzemiljine deveri
nemojte ne se plašite
tupani ne zastanujte
terajte svadbi redoi
izin mi dajte i mene
da dojdem i ja vo Šišteec
Dzemilja da ga ispratim
i da gi dadem daroi
šo ge nosila Dzemilja
ej mori bela Dzemiljo
podigni mori duak od celo
još jen put da se vidjime
ja da ti dadem daroi
i alaf da se ucinime
oj more Jusuf hadzilja
ne digam duak od celo
od tebe imam avalje
zamalje Jusuf premalje
na Šišteecke zavori
pri Šišeestecke grobišta.
JUSUF I DŽEMILJA
Poslije rata na Kosovu, kada je granica prema Albaniji postala “meka”, poželio sam da odem do Šišteeca, najvećeg sela u albanskom dijelu Gore. Namjera mi je bila da obiđem pjesmom opjevana “šišteječka grobišta” i pronađem mezar čuvene Džemilje. Čuo sam da je mezar obilježen nišanom i da je na njemu samo godina njenog preseljenja – 1936. Bio sam iznenađen siromaštvom i bijedom koja vlada u tom kraju, ali i brigom koju imaju prema mezarju. Vidio sam pristojno ograđena “grobišta” i dobro očuvane stare nišane (izglavnike, klanike). Jedan od njih je bio Džemiljin. Jusufovog nišana nisam pronašao ni u Kruševu u kojem je bio rođen, mada sam od starijih ljudi u selu pokušavao da saznam nešto više o njemu. Niko nije znao gdje je Jusuf završio. Mnogi su govorili da je život okončao daleko, u pustarama Anadolije.
Jusuf i Džemilja su rođeni sredinom XIX vijeka u Kruševu. U njihovim životima sve je bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se u njihov brak nije umiješala Jusufova majka. U njeno poimanje života se nikako nije uklapalo ponašanje mlade i prelijepe Džemilje. Džemilja, koja je bila “nišan vo Gora”, je mimo svih običaja u selu prečesto izlazila na kapiju dok je Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju odaju i zamoli ga da ostavi (“turi”) Džemilju :
- Ona neje za tebe. Ti nosiš golemo ime,ti si hadžija.
- Ama, majko, ja ne i viđim mahana.
- Ti ništo i ne viđiš, ti si ćorav. Džemilja nema mesto vo kuća naša.
Jusuf je u životu mogao uraditi sve, ali nije mogao da ne posluša majku. U jednom trenutku krize prihvata majčin savjet i ostavlja Džemilju. Ubrzo uviđa grešku, ali ispravke u ovakvim slučajevima su rijetke i, gotovo, nemoguće. Da lji ste čulje razbralje
šo bilo čudo goljemo
vo tija selo Kruševo?
Se beret hodže, hadžije
i Demiljina akraba,
Džemilja će ga turaje.
Iz inata ili, možda, iz srdžbe, Džemilja se ubrzo preudaje, sada u susjedni Šišteec. Jusuf, koji se još nije pribrao od posljedica svoga postupka, bio je potpuno izgubljen i slomljen. Prestao je odlaziti “na pazar”, a sa majkom je sve manje razgovarao. U čaršiju nije silazio mjesecima. U džamiju je išao samo za džumu, dok je sve ostale namaze obavljao kod kuće. Mnogo puta bi zastao u namazu i nije znao na kojem je rekjatu. Često se pitao da li mu je namaz valjan, jer dok ga obavlja “otputuje” pa mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada je bio iskren vjernik, sve je više dolazio u kušnju i pitao se da li je to što mu se dešava normalno i da li je još u vjeri. Čak je tražio savjete i od čuvenog imama iz Restelice, od kojeg je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj poručio :
- Proći će to, ti si do sada bio primjer
ostalima. Alah nas stavlja na iskušenje da bi vidio koliko smo jaki u teškim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje ostao u bunilu.
Džemiljina druga svadba bila je mimo svih običaja . To i nije bila obična svadba, nego nešto što se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se u Gori raspuštenice uvijek udavale i odlazile u novu kuću oko ponoći, da ih niko ne vidi i ne čuje. Nekoliko žena, mahom tetke, bi je otpratile do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo kasnije i ta se vijest prenosila šapatom.
U svatove po Džemilju se digao cijeli Šišteec. Svi na konjima i sa puškama. I muzika je bila bučna i neobična – “dve ralje svirlje i tupani” (četiri goča i četiri zurle).
Kruševo, koje je kao u kazanu i gotovo ispod zemlje, ječi od muzike i pucnjave. Beskrajna kolona svatova spušta se preko Mlake i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u centar sela. Tu se stvorila gužva kakvu selo do tada nikada nije vidjelo.
U Jusufovoj kući je tiho kao da se čuva dženaza. On se, slomljen od bola, zatvara u svoju odaju da ne čuje svu tu jeku i ne vidi svatove svoje bivše žene. Pokušava da bude jak, da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne može da odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da krene i pridruži se onima koji će ispraćati Džemilju. Sestru zamoli da mu osedla konja Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru i moli ga da ne čini ludost i ne bruka sebe i cijelu familiju:
- Brate, nemoj da ni se smije Gora!
- Nemoj ti da se mešaš vo muške rabote,osedlaj konja i ništo ne zbori.
Sestra, na koju Jusuf nikada u životu nije podigao glas, bez riječi posluša brata. Jusuf kreće za svatovima i sustiže ih na izlazu iz sela, više Pirove njive.
Blizu šišteječkog groblja dogodila se velika drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi Džemiljine svatove. Zatražio je da mu dozvole da još jednom vidi Džemilju, da je daruje i zamoli da mu halali grešku. Od nje je zatražio da podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne priliče.”Ej, mori, bela Džemiljo,
podigni duak ot čelo,
još jen put da se viđime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se učinime,
eto ti nosim, džanam, amanet,
amanet – kapa so dukati,
zemi i džerdan nareden,
za druga ovja ne ljiči.”
“ Oj, more, Jusuf-hadžija,
ne digam duak ot čelo,
ot tebe imam havalje.”
Zamalje Jusuf, premalje,
na šišteječke grobišta.
Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadžija je bio takav, mogu da urade nešto slično, da zaustave tuđe naoružane svatove. Među svatovima je, vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi tragedija.
Ipak , kod šišteječkog groblja dogodilo se nešto što je moralo ući u pjesmu. Dogodilo se nešto što je jače i od smrti. Uvrijeđena Džemilja odbija Jusufovu molbu govoreći : “Ne digam duak ot čelo, ot tebe imam havalje.” Jusuf gubi svijest i pada ispod šišteječkih ornicca, sada potpuno slomljen kao čovjek i bez snage da bilo šta preduzme u životu. Napušta svoju majku i dom, napušta svoju Goru i odlazi u Tursku. Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je, kažu, završio svoj nesretni život.
Mnogo godina kasnije je neki čobanin, koji je svoje stado tokom zime čuvao u Turskoj, pričao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca. Čobanin je negdje tamo pjevušio pjesmu o Jusufu i Džemilji a ovaj to čuo i zamolio ga da još jednom otpjeva pjesmu. Dok je čobanin pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz džepa je izvadio dukat i rekao : “Uzmi, ovo je pjesma o meni, ovo je moja pjesma.” Čobanin je u čudu otišao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao priviđenje. Preselio se u pjesmu.
U gornjem dijelu šišteječkog groblja nalazi se teće. Svake večeri tamo neko zapali svijeću. Po noći se niko ne približava, jer kažu da se tu svake noći sastaju Jusuf i Džemilja. Kažu da će tako biti do Kijametskog dana.
Sadik Idrizi Aljabak - Gora Daleka i Sama
Cela knjiga:
http://www.scribd.com/doc/25300179/Sadik-Idrizi-Aljabak-Gora-Daleka-i-Sama
Jusuf i Džemilja su rođeni sredinom XIX vijeka u Kruševu. U njihovim životima sve je bilo normalno i sve bi ostalo izvan pjesme da se u njihov brak nije umiješala Jusufova majka. U njeno poimanje života se nikako nije uklapalo ponašanje mlade i prelijepe Džemilje. Džemilja, koja je bila “nišan vo Gora”, je mimo svih običaja u selu prečesto izlazila na kapiju dok je Jusuf odlazio na pazar, u Prizren. Svekrva joj je to uzela za neoprostiv grijeh.
Jednoga dana majka pozva Jusufa u svoju odaju i zamoli ga da ostavi (“turi”) Džemilju :
- Ona neje za tebe. Ti nosiš golemo ime,ti si hadžija.
- Ama, majko, ja ne i viđim mahana.
- Ti ništo i ne viđiš, ti si ćorav. Džemilja nema mesto vo kuća naša.
Jusuf je u životu mogao uraditi sve, ali nije mogao da ne posluša majku. U jednom trenutku krize prihvata majčin savjet i ostavlja Džemilju. Ubrzo uviđa grešku, ali ispravke u ovakvim slučajevima su rijetke i, gotovo, nemoguće. Da lji ste čulje razbralje
šo bilo čudo goljemo
vo tija selo Kruševo?
Se beret hodže, hadžije
i Demiljina akraba,
Džemilja će ga turaje.
Iz inata ili, možda, iz srdžbe, Džemilja se ubrzo preudaje, sada u susjedni Šišteec. Jusuf, koji se još nije pribrao od posljedica svoga postupka, bio je potpuno izgubljen i slomljen. Prestao je odlaziti “na pazar”, a sa majkom je sve manje razgovarao. U čaršiju nije silazio mjesecima. U džamiju je išao samo za džumu, dok je sve ostale namaze obavljao kod kuće. Mnogo puta bi zastao u namazu i nije znao na kojem je rekjatu. Često se pitao da li mu je namaz valjan, jer dok ga obavlja “otputuje” pa mu treba vremena da se pribere i povrati. Mada je bio iskren vjernik, sve je više dolazio u kušnju i pitao se da li je to što mu se dešava normalno i da li je još u vjeri. Čak je tražio savjete i od čuvenog imama iz Restelice, od kojeg je dobio ohrabrenje, jer mu je ovaj poručio :
- Proći će to, ti si do sada bio primjer
ostalima. Alah nas stavlja na iskušenje da bi vidio koliko smo jaki u teškim situacijama.
To mu nije mnogo pomoglo, jer je i dalje ostao u bunilu.
Džemiljina druga svadba bila je mimo svih običaja . To i nije bila obična svadba, nego nešto što se dogodi jednom u sto godina. Do tada su se u Gori raspuštenice uvijek udavale i odlazile u novu kuću oko ponoći, da ih niko ne vidi i ne čuje. Nekoliko žena, mahom tetke, bi je otpratile do novog doma. Selo bi o tome saznalo mnogo kasnije i ta se vijest prenosila šapatom.
U svatove po Džemilju se digao cijeli Šišteec. Svi na konjima i sa puškama. I muzika je bila bučna i neobična – “dve ralje svirlje i tupani” (četiri goča i četiri zurle).
Kruševo, koje je kao u kazanu i gotovo ispod zemlje, ječi od muzike i pucnjave. Beskrajna kolona svatova spušta se preko Mlake i Bele zemne. Preko drvenog mosta ulaze u centar sela. Tu se stvorila gužva kakvu selo do tada nikada nije vidjelo.
U Jusufovoj kući je tiho kao da se čuva dženaza. On se, slomljen od bola, zatvara u svoju odaju da ne čuje svu tu jeku i ne vidi svatove svoje bivše žene. Pokušava da bude jak, da pobijedi samoga sebe, ali nikako ne može da odoli svom nagonu. Na kraju donosi odluku da krene i pridruži se onima koji će ispraćati Džemilju. Sestru zamoli da mu osedla konja Doriju. Sestra Raza prepoznaje njegovu namjeru i moli ga da ne čini ludost i ne bruka sebe i cijelu familiju:
- Brate, nemoj da ni se smije Gora!
- Nemoj ti da se mešaš vo muške rabote,osedlaj konja i ništo ne zbori.
Sestra, na koju Jusuf nikada u životu nije podigao glas, bez riječi posluša brata. Jusuf kreće za svatovima i sustiže ih na izlazu iz sela, više Pirove njive.
Blizu šišteječkog groblja dogodila se velika drama, kada je Jusuf smogao snage da zaustavi Džemiljine svatove. Zatražio je da mu dozvole da još jednom vidi Džemilju, da je daruje i zamoli da mu halali grešku. Od nje je zatražio da podigne duvak, kako bi je darovao dukatima koji su bili njoj kupljeni i koji drugoj ne priliče.”Ej, mori, bela Džemiljo,
podigni duak ot čelo,
još jen put da se viđime,
ja da ti dajem daroji
i halaf da se učinime,
eto ti nosim, džanam, amanet,
amanet – kapa so dukati,
zemi i džerdan nareden,
za druga ovja ne ljiči.”
“ Oj, more, Jusuf-hadžija,
ne digam duak ot čelo,
ot tebe imam havalje.”
Zamalje Jusuf, premalje,
na šišteječke grobišta.
Samo veliki ljudi, a Jusuf-hadžija je bio takav, mogu da urade nešto slično, da zaustave tuđe naoružane svatove. Među svatovima je, vjerovatno, bio neko ko je u Jusufovom bolu prepoznao sebe i nije dozvolio da se dogodi tragedija.
Ipak , kod šišteječkog groblja dogodilo se nešto što je moralo ući u pjesmu. Dogodilo se nešto što je jače i od smrti. Uvrijeđena Džemilja odbija Jusufovu molbu govoreći : “Ne digam duak ot čelo, ot tebe imam havalje.” Jusuf gubi svijest i pada ispod šišteječkih ornicca, sada potpuno slomljen kao čovjek i bez snage da bilo šta preduzme u životu. Napušta svoju majku i dom, napušta svoju Goru i odlazi u Tursku. Odlazi u daleke pustare Anadolije. Tamo je, kažu, završio svoj nesretni život.
Mnogo godina kasnije je neki čobanin, koji je svoje stado tokom zime čuvao u Turskoj, pričao kako je sreo Jusufa kao sijedog starca. Čobanin je negdje tamo pjevušio pjesmu o Jusufu i Džemilji a ovaj to čuo i zamolio ga da još jednom otpjeva pjesmu. Dok je čobanin pjevao, starac je plakao kao dijete. Iz džepa je izvadio dukat i rekao : “Uzmi, ovo je pjesma o meni, ovo je moja pjesma.” Čobanin je u čudu otišao za svojim stadom, a Jusuf nestao kao priviđenje. Preselio se u pjesmu.
U gornjem dijelu šišteječkog groblja nalazi se teće. Svake večeri tamo neko zapali svijeću. Po noći se niko ne približava, jer kažu da se tu svake noći sastaju Jusuf i Džemilja. Kažu da će tako biti do Kijametskog dana.
Sadik Idrizi Aljabak - Gora Daleka i Sama
Cela knjiga:
http://www.scribd.com/doc/25300179/Sadik-Idrizi-Aljabak-Gora-Daleka-i-Sama
Najstar som bećar vo selo
Najstar som bećar vo selo
Nane, askerlak som go preteraf
Nane, još nemam dejka izvadena.
Niz celo selo som tražif
Nane, nikoj mi dejka ne dava
Nane, deka som jako siroma.
Deka som jako siroma
Nane, možda som bedovaljija
Nane, deka som bez arkaljija.
Majčice, mila, najmila
Majko nemoj da gajlje gajljuješ
Ja će ti dejka donesem.
Ja će ti dejka donesem
Baš taja šo ne me saka
Nane, baš taja šo ne me saka.
Fejzo Brenoli
Nane, askerlak som go preteraf
Nane, još nemam dejka izvadena.
Niz celo selo som tražif
Nane, nikoj mi dejka ne dava
Nane, deka som jako siroma.
Deka som jako siroma
Nane, možda som bedovaljija
Nane, deka som bez arkaljija.
Majčice, mila, najmila
Majko nemoj da gajlje gajljuješ
Ja će ti dejka donesem.
Ja će ti dejka donesem
Baš taja šo ne me saka
Nane, baš taja šo ne me saka.
Fejzo Brenoli
Vrbice vrbo zeljena
Vrbice, vrbo zeljena
što si se rano razvila,
ne lji si gajlje imala?
-Ja ne som gajlje imala
stara som majka imala
ona mi brala gajljina.
Otka mi umre majčica
me ze stari amiđa
amiđa me dade ovčaru
ofčarsko je gajlje goljemo
saka da rano stanuješ
pred sabah, vo saat četiri
da mu osušiš obojke
da mu navrvčiš openke.
što si se rano razvila,
ne lji si gajlje imala?
-Ja ne som gajlje imala
stara som majka imala
ona mi brala gajljina.
Otka mi umre majčica
me ze stari amiđa
amiđa me dade ovčaru
ofčarsko je gajlje goljemo
saka da rano stanuješ
pred sabah, vo saat četiri
da mu osušiš obojke
da mu navrvčiš openke.
Ibo Čakar Ibo
Ište lji će nosiš, Ibo čakar Ibo lje,
dejćke nogajice, Ibo i bela skutača?
Ište će ge nosim, Imere bre brate lje,
dur da živa bidem, brate, dur da vek vekujem.
Ja će čekam, Imere bre brate lje,
Saita bećara, brate, prvogo gljedanika.
Dur da viđim, Imere bre brate lje,
Saita gljedanca, brate, prvogo gljedanika.
Saita bećara, Ibo čakar Ibo lje,
vo Skopje go videlje, sestro, na pampur se skačif.
Vo pampur ke vljezof, Ibo be sestrice lje,
Edrenski pampuri, sestro, vo Tursko ti ošof.
Puste ostanalje, Imere bre brate lje,
Edrenski pampuri brate, vo Tursko šo noset.
Šo mi onesoha, Imere be brate lje,
Saita bećara, brate, mua kara sevda.
dejćke nogajice, Ibo i bela skutača?
Ište će ge nosim, Imere bre brate lje,
dur da živa bidem, brate, dur da vek vekujem.
Ja će čekam, Imere bre brate lje,
Saita bećara, brate, prvogo gljedanika.
Dur da viđim, Imere bre brate lje,
Saita gljedanca, brate, prvogo gljedanika.
Saita bećara, Ibo čakar Ibo lje,
vo Skopje go videlje, sestro, na pampur se skačif.
Vo pampur ke vljezof, Ibo be sestrice lje,
Edrenski pampuri, sestro, vo Tursko ti ošof.
Puste ostanalje, Imere bre brate lje,
Edrenski pampuri brate, vo Tursko šo noset.
Šo mi onesoha, Imere be brate lje,
Saita bećara, brate, mua kara sevda.
Naračala Kara Fatma
Naračala, kara Fatama, poračala,
po grajani, kara Fatma, po Brojani,
po Brojani, kara Fatma, po nizami:
"Ka što znaje, deli Amzo, neka dojde,
nive mu se, deli Amzi, neorane,
bašće mu se, deli- Amzi, nekopane,
bele ruke gi, kara Fatmi. ispucale
držeeći, kara Fatma, teško ralo;
tenke rila gi, kara Fatmi, ispucale
ka mi pila, kara Fatma, nički voda,
ka imala, kara Fatma, golem s'klet".
Ka će dojde, deli Amzo, šo će dojde,
kara Fatma jena ka nijena,
bovna leži, kara Fatma, na postelja.
po grajani, kara Fatma, po Brojani,
po Brojani, kara Fatma, po nizami:
"Ka što znaje, deli Amzo, neka dojde,
nive mu se, deli Amzi, neorane,
bašće mu se, deli- Amzi, nekopane,
bele ruke gi, kara Fatmi. ispucale
držeeći, kara Fatma, teško ralo;
tenke rila gi, kara Fatmi, ispucale
ka mi pila, kara Fatma, nički voda,
ka imala, kara Fatma, golem s'klet".
Ka će dojde, deli Amzo, šo će dojde,
kara Fatma jena ka nijena,
bovna leži, kara Fatma, na postelja.
KA ME OSTAJ RAMIZO
Ka me ostaj Ramizo be
drugogo zasaka,
Ramizo be,
tuga da tugujem.
Tuga da tugujem Ramizo be
za tebe da žaljim,
Ramizo be,
k'skan da se činim.
Ka ni beše Ramizo be
na pendžer zboreno?
Ramizo be,
besa sme v'srzalje.
Če me čekaš Ramizo be
proljeć dur da dojde,
Ramizo be,
pa da se zememe.
Toja šo ne odvoj Ramizo be
sve lošo da tegne,
Ramizo be,
vo džehennem da gori.
Sve muke da tegne Ramizo be
i muje i tvuje,
Ramizo be,
vo katran da vrije.
Pišano mi bilo Ramizo be
bećar da ostanem,
Ramizo be,
Za tebe da venem.
drugogo zasaka,
Ramizo be,
tuga da tugujem.
Tuga da tugujem Ramizo be
za tebe da žaljim,
Ramizo be,
k'skan da se činim.
Ka ni beše Ramizo be
na pendžer zboreno?
Ramizo be,
besa sme v'srzalje.
Če me čekaš Ramizo be
proljeć dur da dojde,
Ramizo be,
pa da se zememe.
Toja šo ne odvoj Ramizo be
sve lošo da tegne,
Ramizo be,
vo džehennem da gori.
Sve muke da tegne Ramizo be
i muje i tvuje,
Ramizo be,
vo katran da vrije.
Pišano mi bilo Ramizo be
bećar da ostanem,
Ramizo be,
Za tebe da venem.
Atidže pristaf trdafilj
Atidže pristaf trndafilj
Tidžo ne stavaj mori nušaljka.
Ne stavaj, Tidžo, nušaljka
Tidžo l'tva je grankata
Južeto je vrzguljavo.
Južeto je vrzguljavo
Tidžo mestoto je kamenljivo.
Mestoto je kamenljivo
Tidžo, da ne paneš, da ne se utepaš.
Ako mi se Tidžo utepaš
Tidžo tekra vo gora neidem
Tidžo Goranka tekra ne zimam.
Tidžo ne stavaj mori nušaljka.
Ne stavaj, Tidžo, nušaljka
Tidžo l'tva je grankata
Južeto je vrzguljavo.
Južeto je vrzguljavo
Tidžo mestoto je kamenljivo.
Mestoto je kamenljivo
Tidžo, da ne paneš, da ne se utepaš.
Ako mi se Tidžo utepaš
Tidžo tekra vo gora neidem
Tidžo Goranka tekra ne zimam.
Esmina
Esmo, mori, Esmo dadina
Esmo, kede ti je bela, mori, sviljena
Esmo, za Đuren šo si ga ćerko imala.
Za Đuren si ga imala
Esmo, na Kukuljova, mori, ljivada
Esmo, so na si oro, mori, igrala.
Dado, more, mila dadice
Dado, nemoj da kažeš, more, babetu
Dado, od kuća će me, more, istera.
Bećari mi ga ukradea
Dado, na tupan mi ga, more, stailje
Dado, kroz selo mi ga, more, šetalje.
Esmo, more, ćerko dadina
Esmo, kede ti je džerdan, mori, od grlo
Esmo za Đuren si go ćerko imala.
Dado, more, mila dadice
Dado, bećari mi go, mori, ukralje
Dado, bećari mi go, mori, ukralje.
Bećari mi go ukralje
Dado, vo bife mi go, mori, prodalje
Dado, za jeno šiše rakija.
Esmo, kede ti je bela, mori, sviljena
Esmo, za Đuren šo si ga ćerko imala.
Za Đuren si ga imala
Esmo, na Kukuljova, mori, ljivada
Esmo, so na si oro, mori, igrala.
Dado, more, mila dadice
Dado, nemoj da kažeš, more, babetu
Dado, od kuća će me, more, istera.
Bećari mi ga ukradea
Dado, na tupan mi ga, more, stailje
Dado, kroz selo mi ga, more, šetalje.
Esmo, more, ćerko dadina
Esmo, kede ti je džerdan, mori, od grlo
Esmo za Đuren si go ćerko imala.
Dado, more, mila dadice
Dado, bećari mi go, mori, ukralje
Dado, bećari mi go, mori, ukralje.
Bećari mi go ukralje
Dado, vo bife mi go, mori, prodalje
Dado, za jeno šiše rakija.